Posljednja dešavanja u Demokratskoj fronti, kao i prethodne najave ujedinjavanja i okupljanja ljevice, aktuelizovala su pitanja - gdje se danas nalazi socijaldemokratija u Bosni i Hercegovini i šta se s njom dešava. Samo letimičan pogled na ruševine društvenog, političkog i ekonomskog sistema te posvemašnu socijalnu nepravdu i masovna kršenja ljudskih prava i sloboda, navodio bi na očekivanje da bi ljevica u BiH trebala da ima snažno uporište, kao reakcija na pomenuto stanje. Takva očekivanja su dugo vremena bila prisutna među posmatračima političke scene i dobrim dijelom međunarodne zajednice.
Međutim, prošlogodišnji protesti, osim velikog nezadovoljstva građana vladajućim politikama etnonacionalnih stranaka, pokazala su, zapravo, da lijeve političke snage nisu uspjele da artikulišu odgovarajuću alternativu nasuprot vladajuće etnonacionalne politike, koja se već decenijama pokazuje neosjetljivom za individualne probleme i prava građana. Naprosto, dominantne etnonacionalne, kolektivističke politike, koje politiku doživljavaju kao nastavak rata drugim sredstvima, nisu dobile jasnu alternativu koja bi okupila i artikulisala stavove i težnje značajnog broja građana koji su odlučili da nezadovoljstvo iskažu masovnim protestima.
Umjesto toga, partije lijeve orijentacije pokušavale su se nadmetati sa nacionalnim strankama na njihovom terenu zaštite vitalnih nacionalnih interesa, što je, zapravo, u najvećoj mjeri služilo kao paravan za odsustvo odgovorne politike i masovnu korupciju. Prihvativši postojeća pravila igre, čini se da partije lijeve orijentacije nisu ni pokušale ići ka gradnji fronta, postizanju šireg konsenzusa među društvenim akterima koji su, po prirodi stvari, opredijeljeni za ideje socijalne pravde, već su vrlo često ulazile u aranžmane koji sa socijaldemokratijom imaju vrlo malo ili nikako veze, pravdajući to neminovnošću politike u BiH.
Populistička i apstraktna retorika
Dakako, u tome je najdalje otišla vladajuća partija u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, kojoj je od socijaldemokratije ostala samo odrednica u nazivu, kao tragična opomena potpune razdvojenosti principa i odgovornosti prema biračima od praktične politike. Poražavajuća je činjenica da u političkom diskursu gotovo da i nema socijalnih i ekonomskih tema, posebno ne ozbiljne javne diskusije o rješenjima, što u katastrofalnoj ekonomskoj situaciji sa ogromnom stopom nezaposlenosti i siromaštva najbolje ilustruje politički ambijent u zemlji.
Isto tako, partije lijeve orijentacije nisu napravile jasan iskorak u pravcu vlastite demokratizacije i otvaranja prema javnosti i prirodnim saveznicima lijeve opcije. Čak su neke od partija lijeve provenijencije u tom smislu bile toliko rigidne da su, stvarajući kultove ličnosti od svojih lidera, u nazive partije unosile njihova imena. Istina, Socijaldemokratska partija BiH je napravila prvi korak u tom pravcu ove godine, nakon skoro dvodecenijske vladavine jednog čovjeka, kroz organizovanje - prvi put u BiH izbora u političkoj partiji na principu "jedan član - jedan glas". Ipak, riječ je o samom početku procesa. Ono što, isto tako, ne razlikuje partije lijeve orijentacije od ostalih zapravo je odsustvo vertikalne prohodnosti, odnosno prisustvo istih ljudi na ključnim pozicijama i njihova nesmjenjivost u dužem vremenskom periodu, što takođe govori o odsustvu unutrašnje demokratije. Upravo je demokratizacija političkih partija, imajuću u vidu trenutno stanje, jedan od ključnih izazova za zemlju, a u čemu bi partije lijeve orijentacije, ukoliko žele izgraditi alternative postojećem stanju i steći povjerenje građana, trebalo da prednjače.
Stoga socijaldemokratska opcija u BiH svoj reformski put mora započeti pogledom u ogledalo. Nažalost, taj odraz se gotovo nimalo ne razlikuje od dominantnih vladajućih politika, koje su već više od dvije decenije zemlju vodile prema podjelama, siromaštvu, sveprisutnoj korupciji... u odsustvu bilo kakve profilisane i artikulisane politike reformi. Populistička i apstraktna retorika, koja se temelji na igranju na sentimente i žal građana za nekim dobrim prošlim vremenima, mora biti zamijenjena jasnim i konkretnim politikama i programima, koji moraju adresirati najvažnija ekonomsko-socijalna pitanja, kao što su reformisanje penzijskog i zdravstvenog sistema, reforme u sektoru socijalne zaštite, javne uprave i obrazovanja.
Adresiranje socijalne pravde
Upravo su ovo krupna pitanja o kojima se konačno mora otvoriti javna debata te na kojima se vidi odsustvo bilo kakve vizije trenutno vladajućih, koji, osim beskonačnog zaduživanja kako bi održali u funkciji ogroman administrativni aparat i kakvo-takvo funkcionisanje države, dugoročno zemlju vode u bezizlaznu situaciju.
Izgradnja stabilnog i modernog bosanskohercegovačkog društva neće biti moguća bez adresiranja socijalne pravde, rasprostranjene diskriminacije građana koji - bilo na pojedinim djelovima teritorije bilo na teritoriji čitave zemlje - predstavljaju manjine po bilo kom osnovu te pitanja masovnih kršenja ljudskih prava. Upravo na ovim temeljima, nakon otpočinjanja procesa unutrašnje demokratizacije, socijaldemokratske partije trebaju tražiti svoje društveno uporište, kroz stvaranja konsenzusa sa sindikatima, organizacijama civilnog društva i drugim prirodnim saveznicima ljevice.
Sasvim je sigurno da potražnja za socijaldemokratijom na tržištu političkih ideja postoji, pitanje je samo kada i ko će tom tržištu ponuditi proizvod koji zaista sadrži ono što je navedeno u deklaraciji proizvođača.
Bonus video:
