STAV

Andrić i Crnogorci

Posle Andrića Znakovi pored puta i dalje stoje. Više se ne osvrćemo na njih. A i zašto bi. Ne osvrćemo se više ni sami na sebe, na ovom našem pustom Kamenu
164 pregleda 18 komentar(a)
Ivo Andrić, Foto: Wikipedia
Ivo Andrić, Foto: Wikipedia
Ažurirano: 12.12.2015. 11:04h

“Nisu svi ljudi tako rđavi, kao što to rđav čovjek misli.’ (Ivo Andrić)

Desetog decembra 1961. godine, u Stokholmu, Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Tom prilikom se gostima, uz osmijeh, zahvalio na, kako je rekao, jeziku diplomata - lošem francuskom jeziku, i rekao da ovu nagradu shvata kao priznanje cjelokupnoj književnosti svoje zemlje. O priči i pričanju Iva Andrića najbolje govori činjenica da on spada u onu grupu ljudi koja vas čini ponosnim što dolazite sa ovih prostora, ali i u onu grupu koju ne treba posebno predstavljati. Ukratko: ovaj mladobosanac, revolucionar, politički zatvorenik, diplomata i u konačnom pisac, zasigurno je najveći književnik na Balkanu. Budući da ne postoji osoba koja nije pročitala barem jednu knjigu ovog književnika, bolje pitanje od ”Ko je Ivo Andrić?” jeste zapravo “Ko smo mi?”

Intrigantno je dokle je naše društvo doguralo, i pored silnih Znakova pored puta, od 1961. pa do danas. Od društva koji je imalo dobitnika Nobelove nagrade (!), Crnjanskog, Čkalju, J.J. Zmaja, Batu Stojkovića, pa do društva totalnih gubitnika koje danas ima: Zmaja, ali ovog puta od Šipova, Kristijana, Staniju, Vučića. U slučaju Crne Gore: Živka smo zamijenili Mimom, a umjesto Đukanovića imamo ponovo - Đukanovića. Ovaj put, doduše, malo starijeg, malo osionijeg i mnogo opasnijeg. Kažu da određene rase ljubimaca napadaju svog vlasnika kad im se približava kraj, kad više nemaju kontrolu nad samima sobom. Nešto slično se dešava i kad vlast izgubi kontrolu - okrene se protiv sopstvenog naroda. Tada neminovno dolazi do građanskih Nemira.

Čini se da neke krive Drine zaista nismo mogli ispraviti. Čini se da smo umjesto mostova koristili uvijek bušne ćuprije, zaboravljajući prečesto da je neke mostove i ćuprije bolje spaliti, nego preći preko njih. Možda isuviše zanesenjački, ali pitam se, nerijetko, kako li je bilo živjeti u Andrićevo vrijeme, recimo, 50-ih godina, kad su bile aktuelne igranke - a ne pijanke, kad je bilo aktuelno kavaljerstvo - a ne klošarenje, kad su džentlmeni kupovali Gospođicama cvijet na svakom sastanku, kad su žestoki momci rješavali probleme šakama, a ne pištoljima i bombama, kad su se Deca igrala klikerima, a ne noževima. Kad su se novinari uvažavali, a ne tukli i vrijeđali. U vrijeme kad je riječ značila nešto. U vrijeme kad je sport bio Igra, a ne novac. Vrijeme Kenedija, Elvisa Prislija, legendi YU roka, Krojfa, Delona, Branda i ostalih šmekera.

Kad razmišljam Šta sanjam, a šta mi se događa, zbunjen sam. Izgubim pojam o vremenu, ali i vrijeme izgubi pojam o meni. Gubim se u samom sebi. Pitam se. Pitam se da li je moguće da živim zemlji koja nikada nije smijenila vlast demokratskim putem. Da li je sve ovo san, ili samo jedna velika Prokleta avlija iz koje nema izlaza, baš kao što ni fra Petar nije mogao naći izlaz iz svoje, decenijama nakon puštanja na slobodu. Više ne znam da li se pitam, ili samo konstatujem. ‘’Svi su krivi, makar i u snu’’ rekao je Karađoz, jedan od glavnih likova Andrićevog života, baš kao da je hirurški precizno mislio na sve nas koji smo protiv ovog režima. Tačno je! Znam odgovor - krivi smo! Pa zar bi mogli biti nešto suprotno od krivaca, pored ovako bezgrešne vlasti? Ne vjerujem. Bojim se da smo krivi što postojimo kao oponenti Njegove vječnosti.

Od vremena čovjeka kome se decembra 1961. godine poklonio svijet zbog Nobelove nagrade, pa do decembra 2015. godine i čovjeka koji govori novinarkama da voli kad lako kleknu, prošlo je 54 godine.

Toliko je, dakle, trajao put moralnog i ljudskog posrnuća našeg društva. Nepune 54 godine.

Posle Andrića Znakovi pored puta i dalje stoje. Više se ne osvrćemo na njih. A i zašto bi. Ne osvrćemo se više ni sami na sebe, na ovom našem pustom Kamenu.

I tako, dok godine prolaze, zavidim našim roditeljima sve više. Zavidim im što su bar malo osjetili šta znači život, za razliku od nas koji znamo samo šta znači životarenje u ovom današnjem blatu. Možda griješim.

Na kraju, dragi Ivo, mi više ne znamo ko smo. Izgubljeni smo. Da su vremena glasnih budala i fukara došla, to znamo. Vrijeme je i da oni pametni puste glas u ime svih nas već jednom i pošalju ove prve gdje im je mjesto. Da zatresu zemlju svojom vikom. Da zagrme i vrate ih nazad u tamu. Gdje i pripadaju.

A ja… Ja ću na Sunčanoj strani i dalje nastaviti da tražim svoju Jelenu, ženu koje nema.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")