Pažljivi posmatrač mogao je primjetiti da vladini funkcioneri i predstavnici u EPCG i Rudniku uglja Pljevlja više ne tvrde da u gradskom basenu Pljevalja ima dovoljno uglja za potrebe II faze termoelektrane. Nakon otkrivanja dugo skrivane tajne iz studije njemačke firme Fichtner iz 2009. i nedavnih istraživanja MANS-a kojima je objelodanjeno da su te rezerve nedovoljne, zagovornici gradnje su promijenili retoriku pa sada navode da u širem pojasu Pljevalja, zajedno sa 30 km udaljenim Maočama, ima rezervi za čitav vijek rada nove TE.
Ta nova teza ima uporište u navedenoj studiji Fichtner-a, ali se opet krije njen drugi bitan zaključak - da bi visoki troškovi otvaranja potpuno novog rudnika u Maočama i prevoza uglja od Maoča do Pljevalja učinili TE nekonkurentnom, jer na tržištu električne energije otvorenom 1 januara 2015 godine prednost imaju proizvođači sa najnižim troškovima koji mogu da ponude i najniže cijene struje.
Zato, uostalom, na tenderima za raspisanim 2009. i 2010. godine za koncesiju za gradnju II faze u Pljevljima ili potpunog novog rudnika i TE u Maočama, gdje bi proizvodni troškovi zbog blizine rude bili niži, nije bilo zainteresovanih ni za jednu od ove dvije opcije. Da su procjene budućih troškova proizvodnje električne energije na bazi uglja, kretanja cijena električne energije i regulatornog režima za poslovanje termoelektrana danas povoljnije za investitore, stekli bi se uslovi da se tender ponovi. Međutim, pošto budućnost za termoelektrane ne izgleda nimalo ružičasto, Vlada nije obnovila tender jer je vjerovatno ocijenila da on ne bi uspio.
Umjesto toga, Vlada je izvršila pritisak na italijansku A2A, manjinskog partnera u EPCG, da samostalno ili u značajnoj mjeri finansira gradnju novog bloka, ali je ovaj zaprijetio arbitražom, pa je ispalo da će država direktno i preko EPCG finansirati projekat, dok će A2A imati samo simbolično učešće.
Prema zakonu, Vlada je morala da prije donošenja ove odluke pokrene ozbiljniju stručnu i javnu raspravu, ali ona to čini samo kada iza nekog projekta stoji jaki donator, kao npr. EU ili Svjetska banka. U ovom slučaju, javnosti nije predočen čak ni podatak da na cijenu ugradnje novog bloka od 338 miliona eura, potrebno dodati troškove kamata i aktiviranja novih rudnih nalazišta u Pljevljima (oko 200 miliona) i Maočama (oko 500 miliona), te da će stoga ukupna državna investicija znatno premašiti iznos od milijardu eura. I to pod uslovom da se dodatno ne zaoštre rigorozni ekološki kriterijumi za rad termolektrana i ne povećaju penali za emisije štetnih gasova. Što je, blago rečeno, nerealna pretpostavka kad se imaju u vidu najavljene odluke Globalnog samita UN o klimatskim promjenama u Parizu.
Moguće je da se u Vladi računa da će uspjeti progurati čuvenu Dopunu zakona o eksproprijaciji i izbjeći isplatu pravične naknade vlasnicima zemljišta koje se mora oduzeti. U ozbiljnim analizama, ipak, takvi predatorski naumi se ne smiju ukalkulisati. To, naravno, ne znači da vlasnici zemljišta u Pljevljima i Maočama ne treba ništa da preduzimaju radi odbrane svojih legitimnih interesa.
Dakle, iako se ni dijelić ulaganja od preko milijardu eura ne bi mogao finansirati iz poslovnih prihoda neprofitabilne termoelektrane i bankrotiranog Rudnika uglja, naša je Vlada, protivno tržišnoj logici, domaćim i evropskim pravilima, odlučila da državnim sredstvima, tj. kreditima na teret gradjana, izgradi II fazu TE. Ovakva državna investicija u komercijalni poduhvat koji ne može da otplaćuje uložena sredstva i pokrije troškove iz poslovnih prihoda, predstavlja klasični primjer zakonski nedozvoljene državne pomoći. Ta se kvalifikacija ne može promijeniti izmjenama zakona kojima se, suprotno obavezama preuzetim Sporazumom o energetskoj zajednici, proizvodnja uglja i struje iz termoelektrana proglašavaju javnim interesom.
Prezadužena Crna Gora bi zbog ovog projekta morala da uzme nove kredite kojima bi daleko premašila dozvoljeni prag zaduživanja po Mastrihtu od 60% BDP-a, već uveliko probijenim gradnjom parčeta autoputa Smokovac-Mateševo. Evropska komisija je već upozorila Vladu u Izvještaju za 2015. da nekritičkom podrškom gradnji autoputa i velikim projektima krši pravila o dodjeli državne pomoći i obaveze iz zajednički utvrđenog Programa ekonomskih reformi. Drugim riječima, da skreće sa evropskog puta. Ipak, Vlada se ponaša kao da se ova ocjena ne odnosi na odluku o gradnji II faze TE, što ne doprinosi poželjnoj javnoj raspravi o svrsihodnosti te odluke niti o razvojnim prioritetima Crne Gore. Zato bi bilo bi uputno da EK direktno ili preko Delegacije u Podgorici što prije razjasni na koje se velike projekte, pored autoputa, odnosi pomenuta ocjena iz Izvještaja.
Predstavnici EPCG koji učestvuju u završnim pregovorima pred potpisivanje ugovora sa Škodom, češkim partnerom za ugradnju opreme za novi blok TE, izjavili su da je: “planirano da se potpiše međudržavni ugovor koji bi omogućio mnogo jednostavniju realizaciju projekta, a koji bi ratifikovao parlament”, kao i da će “ugovor stupiti na snagu tek nakon finalne potvrde o ekonomskoj isplativosti projekta i obezbjeđenju potrebnih finansijskih sredstava”.
Tim povodom, vjerujem da će se mnogi složiti da našim češkim prijateljima valja preporučiti da prije potpisivanja bilo kakvog ugovora insistiraju da dobiju finalnu potvrdu da je projekat zaista ekonomski isplativ, kao i da se ta analiza učini dostupnom javnosti. Ako dobiju takvu potvrdu, češkim zvaničnicima bismo poručili da će najbolje pomoći Crnoj Gori tako što će ohrabriti i državnom podrškom podstaknuti Škodu da uloži sopstvena sredstva u razvoj II faze TE Pljevlja i svoju investiciju naplati iz ostvarenog profita umjesto iz crnogorskog budžeta. U protivnom, možemo samo izraziti nadu da Vlada Češke Republike, članice EU, neće potpisati niti podržati komercijalni aranžman kojim bi se prekršile pravne tekovine EU i proizvele štetne posljedice po proces ekonomskog razvoja i evropskog pridruživanja Crne Gore.
Autor je bivši menadžer Evropske agencije za rekonstrukciju i koautor projektnog zadatka studije Fichtner-a
Bonus video:
