Malo je velikana, sve manje. Odlazak Bernarda Bertolućija, istinskog velikana, (ne)očekivano pokazuje štošta o našem vremenu. I koliko je ono različito od vremena kada je Bertolući bio voljen i slavljen.
Čak i Bertolućijev opus prilično jasno pokazuje kako se mijenjao duh vremena, na koncu, te stvari se uvijek najbolje vide u umjetnosti i zahvaljujući umjetnosti. Bertolući je očito (i dalje) inspirativan: uvjeriće vas to i ovaj Art. I ne bi bilo, na koncu, pravedno umjetnika ovoga formata pamtiti po bizarnim i dekontekstualizovanim epizodama sa snimanja.
Italijanska kinematografija nakon Drugog svjetskog rata - kakva je to bila plejada filmskih stvaralaca. Od De Sike i Roselinija, preko Viskontija i Felinija, do Pazolinija i Bertolućija. Danas čak i upućeniji ljubitelj filma može da vam navede dva italinaska režisera, u najboljem slučaju.
Ali takvo je naše vrijeme, takvo je to čuveno “Internet znanje”: u prvim informacijama o smrti nije ni pomenut Novecento. Film koji se nalazi u središtu Bertolućijevog opusa - nakon velikih ranih filmova, a prije „holivudske“ faze, odnosno filmova koji su imenu velikog režisera donijeli unekoliko drugačiju slavu od one koja ga je pratila sedamdesetih.
Bertolući je bio zvijezda u SFRJ, sedamdesetih. To je vrijeme kada su ovdje rado dolazili veliki filmadžije, glumci, producenti. Kada ste ulazeći u beogradski Klub književnika mogli sresti Sofiju Loren i Karla Pontija, Liz Tejlor ili Bulata Okudžavu (u pratnji Danila Kiša).
Njegovi filmovi su bili hrabro ulaženje u neke tematske zabrane. Bio je harizmatičan, šarmantan, obrazovan, sin pjesnika Atilija Bertolućija. Tako ga je i upoznao Pazolini koji će ga iz književnog svijeta prevesti u filmski, budući da je PPP u oba svijeta bio domaći. Umjetnički Hermes. U jednoj pjesmi iz 1959. posvećenoj mladom Bertolućiju, stari perverznjak govori o njegovom „svježem stidu“. Ne smijem ni zamisliti što je sve PPP vidio iza ove formulacije.
Taj suludi spoj lijevog radikalizma i umjetničkog miljea bio je nevjerovatan, a najnevjerovatniji u Italiji... To je vrijeme kada je novinarka Orijana Falaći planetarna zvijezda, a Suzana Ronkoni ili Inge Feltrineli ”muze” jednog boemsko-anarhoidnog svjetonazora koji se širio uglednim medijima na način koji tipičan današnji medijski konzument ne bi mogao shvatiti.
U takvom miljeu desio se Bertolućijev „zvjezdani proboj“ - čudesni Novecento. Film pretenciozan na način velikih romana XIX vijeka, a istovremeno razarajuće moderan u dekodiranju stvarnosti.
Dvedeseti vijek, to gledalačko iskustvo, utonuće u naraciju, neću nikada zaboraviti. Neki filmski TV ciklus, kraj sedamdesetih, Festove premijere ili nešto slično. Saga o društvu, kako se stvari mijenjaju. Italija od 1900. do 1945. Sve je tu. Nada i očaj. Dah novog doba i žilavi feudalizam. Mladi De Niro i Depardje briljiraju. Ostarjelo plemstvo, mladež opijena novim idejama, borba i bijeda... To je i veliki filmski esej o dvadesetom vijeku. Ljevičar do kraja, nikada se nije odrekao pretenzije da poteže neka od ključnih pitanja moderniteta. Bio je svjestan da umjetnik ne smije ignorisati svoju moć da „vidi“.
Istovremeno, kako kritikovati Moć, a zavisiti od nje, kao umjetnik, kao autor filmova? Ako nema talenta za tu igru nadvaravanja sa Moći, filmski stvaralac može da bude u jednoj vrsti „umjetničkog zatvora“, nametnutog progonstva iz svog jezika, iz svog svijeta.
Mnogima se to desilo. Vlatku Giliću, naprimjer. Bertolući je, pak, umio da fascinira i široku publiku, ali i moćne producente. Raskošna ispraznost i globalni uspjeh filmova poput Posljednjeg kineskog cara i Malog Bude potvrđuje takvo njegovo umijeće.
Ali, sve nedoumice ovoga tipa blijede pred njegovim najboljim filmovima. Tango sa svojom umjetnošću odigrao je - majstorski.
Bonus video:
