Čitavu deceniju javno sugerišem Srbiji da prizna Kosovo pod određenim uslovima. Skoro jednu deceniju ukazujem na činjenicu da, kada god Đukanović ulazi u krizu svoga svevlašća u Crnoj Gori, Srbiji dobro krene i onda skoro preko noći dešava se obrt - Srbija ulazi u društveno-političke traume, a Đukanović postaje faktor stabilnosti u regionu.
U posljednjih sedam godina učestvovao sam na više različitih skupova na Kosovu. U tom vremenu održao sam više predavanja različitim strukturama. Teza koju sam iznosio da Srbija i Kosovo više nikada međusobno neće ratovati u početku je dočekivana sa dosta sumnjičavosti, da bi se nakon izvjesnog vremena u značajnoj mjeri počela prihvatati. Uvijek sam isticao da će se na Kosovu voditi jedan teži oblik rata, a to je rat protiv sopstvene mafije. I to se počelo prihvatati maltene kao proročanstvo.
Međutim, koliko god da sam se na Kosovu susretao sa različitim strukturama, mogao sam uočiti četiri konstante: prvo, na Kosovu sam priman sa visokim stepenom uvažavanja; drugo, nisu propuštali da mi ukažu da ne prihvataju moje kritičke stavove prema politici Mila Đukanovića; treće, da Đukanović zaslužuje da ga Crna Gora proglasi svojim kraljem; i četvrto, mogao sam zaključiti da albanski lobi u Americi jednako lobira za Đukanovića koliko i za „albansku stvar“. Ovo mi je sugerisalo da obratim pažnju na još jedan ugao svojih analiza.
Širok je krug ljudi iz različitih društveno-političkih struktura na Kosovu sa kojima imam prijateljski odnos. Prije tri godine sam dobio prvi signal, a nakon toga ti signali su učestali od više osoba, a to je da vrhu DPS Crne Gore nije dopadljivo to što „na Kosovu previše ima generala Grahovca“. Bilo mi je potpuno jasno da sam nebitan ja, ali da vrhu udbaške DPS nikako ne odgovara moja uloga pomiritelja između Kosova i Srbije. Svoju analizu posljednje tri godine sam usmjerio na taj ugao gledanja. Bez dileme, na više primjera mogao sam potvrditi da vrhu udbaške DPS nikako ne odgovara moj uticaj ne samo na Kosovu, nego i u regionu.
Čitavu 2015. godinu Đukanović u Crnoj Gori vlada tipičnom autokratijom, a u mnogim segmentima i klasičnom diktaturom. To je posljednja faza njegovog političkog trajanja. Više mu ne može pomoći ni njegova funkcija predsjednika Vlade Srbije u kojoj je Gensek te Vlade izvjesni Beba, a čiji glasnogovornik je patetični politički dramaturg Aleksandar Vučić. Međutim, Srbija ponovo ulazi u društveno-političku traumu, a Đukanović se pokušava ponovo izvući. Preko Kosova, naravno.
Briselski sporazum između Beograda i Prištine prihvatile su i vašingtonska i briselska administracija, kao i većina javnosti Srbije i Kosova. Mir na Balkanu očigledno nekome ne odgovara. Odjednom počinje opstrukcija tog sporazuma, i to baš od strane Prištine. Samo politički i intelektualno naivni mogu pomisliti da u tu opstrukciju nijesu umiješani Đunakovićevi prsti, da bi po ko zna koji put on politički preživio, čime Srbiju ponovo uvodi u društveno-političku traumu. Pored toga naivno bi bilo pomisliti da iza svake srpsko-hrvatske i one srpsko-albanske svađe ne stoje alati geopolitičkih igrača na Balkanu, kojih ima i na Istoku i na Zapadu. Politički nezreli Balkanci to još uvijek ne vide.
Đukanović definitivno ulazi u tamnu stranu balkanske istorije. Ukoliko se Srbija uskoro ne oslobodi svega što je sa njim povezano, ozbiljno rizikuje svoju budućnost. Prije tri godine Vučića sam javno upozorio, da ga je Đukanović doveo na vlast, pa će ga on i smjeniti. Ne isključujem, da se može desiti i obrnuto. Poslije idilične interesne ljubavi odmjeravanje političkog prestiža u regionu je otpočelo.
Autor je general avijacije u penziji i analitičar geopolitike
blagoje.grahovac@yahoo.com
Bonus video:
