I Crnogorsko društvo potresa kriza koju je teško ignorisati. Možda bi to bilo i neodgovorno. Ustavni patriotizam nije uspio da se nametne kao vrijednost, po dubini političko biće našeg društva je hronično raspolućeno i kao takvo nosi potencijal za konflikt. Ako ovome dodamo činjenicu da se nalazimo pred krupnom odlukom kakva je ulazak u NATO, a u kontekstu složenih međunarodnih odnosa na relaciji Rusija-NATO, zebnja da ispadnemo moneta za potkusurivanje između velikih je realna. Moramo sačuvati sebe. Kako? Odgovornim i iskrenim pristupom.
II Država se može posmatrati na različite načine, ali ne smije dobiti formu samosvrhe. Ukoliko je ona cilj po sebi, stvaramo idola koji po suštini ima karakter zaštitnog objekta za malobrojne. Država mora imati funkciju zaštite etičkog minimuma, dajući snagu društvu za razvijanje solidarnosti i pravednosti, bez čega bi se ono raspalo da sukobljene djelove. Postojanje demokratije podrazumijeva kreiranje kompromisa, a njih nema ukoliko ne postoje društveni sukobi. Kako kompromisi, po logici stvari, zahtjeve nijedne strane ne uvažavaju u potpunosti, to se demokratija, posebno u periodima većih kriza, može javiti kao beskrvan sistem koji probleme gura pod tepih. Rješenje za nagomilane frustracije može se tražiti u odbacivanju demokratskih institucija i prihvatanju drugačijih modela, koji makar i privremeno oslobađaju od tenzija i unose “smisao”. Ne treba posebno naglašavati koliko bi ovo bilo pogubno.
III Društvo ili zajednica? Naizgled konfuzno pitanje. Da ga pokušamo objasniti. Društvo je sociološki pojam i primarno se zamišlja kao mreža odnosa koji se posmatraju pozitivistički - neutralno ili bolje rečeno hladno, dok zajednica podrazumijeva viši nivo jedinstva, koji se najbolje očitavaju u duhovnoj sferi. Svako društvo/zajednica traži samopotvrdu. Političko društvo ga nalazi u izborima, koji su protivrječna pojava, jer predstavljaju ujedno i razgradnju i izgradnju otvarajući sve partikularizme, čineći ih vidljivima kroz isticanje političkih programa i ideologija, ali i sadrže kvalitet sinteze, jer, u krajnjem, imaju za rezultat političku stabilnost. Bar bi tako trebalo da bude ukoliko se radi o slobodnim i fer izborima. Ako je društvo dubinski podijeljeno oko nekog pitanja, odluka koja se donosi mora biti takvog kvaliteta da se nakon njenog donošenja društvo potvrdi kao zajednica.
Ovakvim odlukama moraju da predhode kompromisi odgovornih političkih elita. Podsjetimo se kako je opisivao politički život u Rusiji gdje je aktivno participirao kao deputat u Dumi, ekonomista, filozof i sveštenik Sergej Bulgakov: “Nijesu toliko pojedini programski stavovi ove ili one partije dovodili do nepomirljivih sukoba koji su ličili na borbu svih protiv sviju, već je upravo moralni karakter njihovih učesnika podsticao na svađu i razdore, stvarao atmosferu političkih strasti, koja se ničim nije mogla smiriti... više nije postojao čovjek, postojali su samo članovi različitih partija ili predstavnici raznih interesa, koji su mogli samo da razmještaju međe među sobom”.
IV Gdje se nalazi granica kompromisa? Naredni izbori moraju biti slobodni i demokratski, što za posljedicu treba da proizvede političku stabilnost kao osnovu za normalno funkcionisanje vlasti. Možemo pitanje postaviti i ovako: ukoliko u slučaju šireg bojkota izbora na iste ne izađe preko polovine ukupno upisanih birača, može li Skupština Crne Gore donijeti legitimnu odluku o pristupanju NATO-u? Pitanje kvaliteta izbora i odluke o ulasku u NATO, naravno ukoliko do poziva za članstvo dođe, su van svake sumnje povezana. To su centralne teme koje traže tačku konsenzusa. Povratak u redovni politički proces treba da bude proizvod dogovora da se naredni izbori održe po novim pravilima ne samo formalno, već i suštinski, te da odluku o ulasku u NATO treba da donesu građani Crne Gore na referendumu. Vjerujem da se radi o zdravom kompromisu koji vraća politički proces u institucije. Ostaje nam da se nadamo da imamo odgovornu političku elitu koja će biti na visini zadatka.
Bonus video:
