PISMA UREDNIKU

Glavu gore

Samo godinu dana kasnije opet pošast bolesti na naša vrata - supruga je slomio bol zbog gubitka sina. Tada sam se trgla i rekla DOSTA. Dosta nam je oduzeto
98 pregleda 1 komentar(a)
žena lovac (Novina)
žena lovac (Novina)
Ažurirano: 15.10.2015. 09:00h

Uz bolest sve je izopačeno, i patnja i sreća. Dođe i ovaj Oktobar, mjesec borbe protiv karcinoma dojke. Bolest nije sramota, ali je najveći tabu za naše okruženje. Pacijenti dođu kao brojevi, a umjesto da ih je sve manje, nažalost, svake godine ih je sve više.

I ja sam imala svoj broj 2011. godine na Onkologiji, ostavila sam ga tamo, izborila se sa svojom čeličnom voljom i disciplinom protiv ove pošasti modernog doba. Prošla sam kroz pakao hemoterapije i zračenja. Zahvaljujući eminentnom ljekaru ja sam danas živa i zdrava. Nisam bolesna.

I taman kada misliš da je nesreća stala, dođe druga, treća. Sve na ista vrata, da nemaš kad da pobjegneš. Majka sam i borila sam se zbog svojih sinova, da živim i uživam u unucima Filipu i Luki.

Dođe kobni 30. jun. 2013. godine i u jedan tren ostadosmo bez starijeg sina u saobraćajnoj nesreći na Brajićima. Bolest tada ne prestavlja ama baš ništa. Kako preživjeti i kako živjeti sa bolom zbog gubitka djeteta, iako je on bio otac i muž. Kako gledatij njegove sinove sa bolom u duši, tužnim okicama i stalnim pitanjima o tati. Vrijeme nikako nije lijek za sve.

Naučila sam da slušam i ćutim, osluškujem i isto tako da vičem, plačem i najvažnije - da volim, da se za porodicu borim. Budem živa. Saosjećam sa svima i poštujem sve žene i majke koje su se našle u ovakvoj životnoj priči, jer niko drugi i ne može ako nije osjetio na svojoj koži. Ovo je najteža lekcija, naučiti živjeti sa bolom i noćima koje su duže od života, čekati svitanje...

Moja svjetlost i nada su mlađi sin, Duškova ljubav i njihova sreća Filip i Luka, moja ljubav.

Samo godinu dana kasnije opet pošast bolesti na naša vrata - supruga je slomio bol zbog gubitka sina. Tada sam se trgla i rekla DOSTA. Dosta nam je oduzeto. Već sam prošla svoju muku zbog bolesti, pa mi je ovo došlo kao popravni ispit. Zauzela sam stav, znala sam šta nas čeka, pa u dvoje kao tandem, vozili smo slalom života i pobijedili bolest, stigli do cilja. Zajedno, nismo bolesni. Zdravi smo za naše potomke i ljepše dane koji moraju doći.

Ne žalim se na život, pomislim na svoju prvog sina, koji je otišao prerano, ugrabio je prije mene, pa zbog njega i pune kuće koji su mi ostali zdravo, stavim osmijeh na lice, živa sam i još sam tu...

Za sve žene lavice i mojoj porodici,

Suzana Jovićević