Za Džozefa Glidena bi se moglo reći da mu je sudbina dala drugu šansu. Prvu je, ne navršivši tridesetu, potražio u Ilinoisu, u varoši Dekab. Najprije je izgledalo kao da se sreća nasmiješila došljaku. Kupio je ranč na kojem je njegova žena koju je poveo sa sjevera, čekala treće dijete. Ali sreća nije potrajala. Žena je umrla na porođaju. Potom su umrla i oba sina. San o blagostanju na kupljenoj zemlji raspršio su se kao mjehur od sapunice. Varoš kojoj su Španci mnogo ranije dali ime Buena Vista - lijep pogled - postala je mjesto njegove patnje. On počinje iznova. Devet godina nakon dolaska u Ilinois ponovo se ženi, dobija ćerkicu. U svojoj četrdeset i osmoj godini na ranču podiže kamenu kuću. Postaje šerif, potpredsjednik mjesne banke, direktor lokalne željeznice, vlasnik jednog hotela i novina. Za Džozefa Glidena bi se, kao što rekoh, zaista moglo tvrditi da mu je sudbina dala drugu šansu.
Ipak, čovječanstvo će ga upamtiti po patentu koji će promijeniti svijet. On je pronalazač bodljikave žice.
Govedarski patent
Srednji zapad je bio neka vrsta magistrale za stada goveda koja su sa juga kauboji tjerali prema klanicama na sjeveru. Sve je bilo u najboljem redu dok su se goveda držala riječnih tokova. Ali naseljavanje američkih prostranstava išlo je munjevito, zemljoradnici i željeznica nisu željeli goveda u svojoj blizini. S druge strane, govedari nisu htjeli da stalno gube grla. Rasla je potreba za ogradama. A čelik se proizvodio u sve moćnijim čeličanama nacije koja se naglo razvijala.
Najprije je 1867. izvjesni Vilijem Hant patentirao žicu na koju je zakačio - mamuze. A godinu dana kasnije neki Keli je pokušao to isto sa ekserima. Ali goveđa koža poludivljih američkih grla bila je predebela, pa su takve žičane ograde bile nemoćne da nanesu dovoljan bol i zaustave goveđe izgrednike. Onda se na sajmu u Dekabu pojavio Henri Rouz koji je na žicu stavio bodlje. To je vidio Džozef Gliden i shvatio da je ideja odlična. Trebalo mu je godinu dana da usavrši svoju verziju i u pravilnim razmacima obavije žicu - zaoštrenom žicom. Patent pod imenom wire-fences je prijavljen u oktobru 1873, a odobren je 24. 11. 1874. Tri godine se Gliden sudio, da bi naposlijetku dobio pravo na svoj patent. Vrlo brzo je postao veoma bogat čovjek.
Potreba za parcelisanjem prostora preprekama koje su jeftine, a živim bićima nanose bol, rasla je iz dana u dan ne samo u Americi.
Đavolovo uže
Indijanci, dobrim dijelom već sabijeni u rezervate, vidjeli su u bodljikavoj žici još jedan izum bijelog čovjeka, koji će nakon „vatrene vode“, „gvozdenog konja“ i „groma“ izumiti još jednu ubilačku spravu i tako ponovo potvrditi proročanstva o samouništenju. Bodljikava žica je za američke starosjedioce od početka bila - Đavolovo uže.
Indijanci su već imali dovoljno nataloženog gorkog iskustva sa civilizacijom bijelih doseljenika. 1830. su Sjedinjene Američke Države donijele „Zakon o preseljenju Indijanaca“. Američki starosjedioci koji nisu htjeli da se povinuju, kao pleme Čiroki, bili su izloženi „etničkom čišćenju“. Prvi rezervati za njih su već uporedivi sa koncentracionim logorima.
Možda su upravo zato potomci nasilno preseljenih ljudi u izumu Džozefa Glidena odmah prepoznali dijabolički potencijal. Istorija će potvrditi njihovu procjenu.
Britanski doprinos istoriji beščašća
Već u Drugom burskom ratu na razmeđu XIX i XX vijeka Britanci su, u želji da slome otpor burskih gerilaca, razapeli između bunkera 3.700 milja bodljikave žice. Ni to nije bilo dovoljno. Onda su počeli da pale burske farme i da njihove žene i djecu odvode u koncentracione logore.
Procjenjuje se da je kroz logore prošlo 120.000 burskih civila. Umrlo ih je 26.000 od posljedica nehumanog tretmana.
Burski rat, koji je odnio približno toliko života kao onaj u Bosni i Hercegovini skoro sto godina kasnije, značio je i potpuno usvajanje bodljikave žice kao neizostavne vojne opreme. Pomalo tješi činjenica da imperija koja je prva u ratu potrošila ogromnu količinu bodljikave žice i primijenila taktiku „spaljene zemlje“ te prva upotrijebila koncentracioni logor kao ratno oruđe protiv civila nije uspjela do kraja ostvariti svoje megalomanske ciljeve. Znamo da se britanska želja za planetarnom vlašću, nakon puzajućeg sloma imperije, već drugom polovinom prošlog vijeka završila američkom dominacijom.
Samo koju godinu poslije Burskog rata, u Rusko-japanskom ratu, rovovi utvrđeni bodljikavom žicom postali su prava noćna mora svake konjice. No, vojne tradicije ponekad čine generale slijepim za strateške novotarije. Tada još niko nije ni slutio da će nekoliko hiljada godina stara vještina konjičkih juriša vrlo brzo postati vojno besmislena. Takve scene će potomstvo gledati samo na filmu.
Već Prvi svjetski rat ne bi bio zamisliv bez razapinjanja „Đavolovog užeta“ ispred rovova. Vojni priručnici su jasno davali do znanja inženjerskim jedinicama gdje se imaju postaviti žice: nadohvat mitraljeza, dovoljno široko i dovoljno blizu rovovima da ih pješadija može nadzirati i noću.
Većina vojnika u tom ratu umrla je pod automatskom paljbom na preprekama od bodljikave žice.
Tek je pojava tenka ponovo vratila stratešku mobilnost ratovanju.
Nacistički logori
Bodljikava žica je vrlo brzo pronašla namjenu po kojoj je do danas prepoznajemo. Zatvori, logori za interniranje i napokon koncentracioni logori nacista bili su opasani bodljikavom žicom. U jednom od ovih logora bio je zatvoren i moj otac. Možda zato pišem ovaj tekst.
Rođendan bodljikave žice je datum koji nas opominje da je čovječanstvo spremno da na ljude primijeni sva mučenja izvorno namijenjena životinjama. Morali bismo reflektorima iz Buhenvalda, slijedeći misao Horhea Sempruna, osvijetliti sve bodljikave žice, od Kolime do Abu Graiba.
Ne zaboravimo Jevreje, jasenovačke Srbe, Rome, antifašiste, koji nas gledaju kroz žicu. Ne zaboravimo bursku djecu. Ne zaboravimo ni djecu naših tadašnjih neprijatelja (ma kojem „mi“ pripadala naša lična lojalnost), koja su platila ceh odraslih. I ona nas gledaju kroz neku žicu koju su u naše ime razapeli osvetnici misleći da su pravednici. A „mi“ smo uvijek pravednici, zar ne?
Ne zaboravimo šengensku tvrđavu
Ne zaboravimo šta su nam uradile naše vođe devedesetih, huškajući nas protiv komšiluka.
Poneko je kao „višak“ završio u logoru ili na stratištu, zar ne?
Ne zaboravimo Šengensku tvrđavu koja se brani bodljikavom žicom od onih koji su, kao jednom Mavari u Španiji, kao starosjedioci američkog kontinenta, kao pobunjeni afrički narodi pod kolonijalnim žezlom, kao „niže rase“ u nacističkim državama, kao disidenti u staljinizmu, takođe naprosto „višak“.
Bodljikava žica je postala arhetipska mustra kroz koju se, ogoljena, vidi dehumanizovana srž čovječanstva: voljom nadmenih i svirepih gospodara zasužnjeno ljudsko biće nepovratno je odvojeno od svijeta ogradom od čeličnog trnja.
Za razliku od srednjovekovnih podrumskih rupa, ovo zlo je transparentno. U digitalno premreženom svijetu možemo da vidimo sve što se unutar ograde zbiva. Naše oko ne može da se pravi da nije ništa vidjelo.
Ko je jednom uhvatio pogled žrtve, a u njemu duboku nemoć, patnju i tihu optužbu, to neće moći da zaboravi.
Šta je strašnije? Naš ravnodušni pogled kroz bodljikavu žicu u ograđeni prostor gdje se u žrtvama polako gasi nada? Ili pogled zatočenika u nedostižna prostranstva izvan žice, u tačku u kojoj smo se sred svoje zone komfora negdje na planeti sakrili i mi, tobož slobodni i bezbjedni?
Nisu samo ljudi koji su opasani bodljikavom žicom stigli u svoj lični pakao. Ne pelivani na njoj samo duša njenog tvorca Džozefa Glidena. I svi oni koji se prave da ne vide šta se tamo iza žice zbiva - igraju na Đavolovom užetu.
Bonus video:
