Nakon sticanja državne nezavisnosti 2006. jedan od gradova koji je najviše nazadovao u ekonomskom smislu je Bijelo Polje. Valja istaći da u čitavoj Crnoj Gori nemamo neki izuzetak, primjer opštine koja ostvaruje neki značajniji ekonomski napredak, već je zastupljeno konstantno ekonomsko propadanje, s tim što neko to radi sporije, neko brže. Bijelo Polje je, makar na sjeveru, lider ne svega i svačega, kako se vole pohvaliti u lokalnoj vlasti, već lider tranzicionog propadanja, nezaposlenosti, beznađa i siromaštva. Paradoksalna je činjenica da što građani teže žive, to je vlast na lokalnom nivou sve jača. Ipak, u našoj zemlji paradoksa to zapravo i nije nešto iznenađujuće već je lako objašnjivo.
U vremenu prije ove dvadesetšestogodišnje vlasti (uskoro ćemo se pitati je li bilo šta prije njih i ima li šta poslije njih) i idile i raskoši koju su nam donijeli, da ste nekom ponudili današnjih 20 eura da istrči 100 metara pitanje je da li bi to uradio, već bi vam se slatko nasmijao. Danas će dati jedan dio svoje slobode (pravo na slobodan izbor) i usput će reći i hvala. Toliko smo kao društvo nisko pali. Reći će hvala i ako mu obećate posao, ako ga zadržavate na poslu jer je politički podoban ili politički ucijenjen. Njegovo je samo da glasa i ne talasa. Ako usput donese još koji glas, čak može biti i pomenut na nekom od partijskih sastanaka. Kakva privilegija! A u međuvremenu će životariti i novčano se krpiti iz mjeseca u mjesec za plaćanje računa, kredita, hrane, odjeće, obuće, školskog pribora i udžbenika za djecu. Možda će se čak uštedjeti toliko da će moći da ode sa porodicom za vikend na more, naravno ako ima slobodne dane. Oni kojima govori hvala ne moraju brinuti o tim “sitnicama“, njihovo je jedino da brinu o svojim stečenim privilegijama i o ostvarivanju dobrog izbornog rezultata.
Nakon posljednjih lokalnih izbora gdje je najjača partija u vlasti u ponovljenom glasanju zamalo uspjela da “progura“ apsolutnu pobjedu, čekala se direktiva centrale i nakon pravljenja koalicije u Podgorici sa pola evropskog obraza Podgorice neželjeni partneri su opet postali i koalicioni u Bijelom Polju. Nakon posljednjeg raskola koji se desio kod tradicionalnog partnera tradicionalne vladajuće partije neželjena partnerstva i u Bijelom Polju su ušla u fazu hičkokovskog zapleta. To je još jedan paradoks, ne mogu se očima viđet, ali, što kaže Balašević, “vlast je vlast“. Nadam se, zbog svih njih, da se makar kurtoazno pozdravljaju. Šta imamo kao rezultat te i takve vlasti: nezaposlenost, siromaštvo, glad, partijsko zapošljavanje, nepotizam, iseljavanje, politički zavisne i podobne privrednike, politički zavisne i podobne zaposlene, provjerene kadrove na upravljačkim funkcijama, nimalo iskorišćene razvojne potencijale, kaskaderske lokalne puteve itd.
Građani, oslobodite se okova. Oni vam ne daju ništa što nije vaše pa bile to plate, penzije ili socijala. Kada čujem da neko navede nešto od toga kao razlog zbog kojeg mora biti uz vlast to me odmah asocira na zdravu osobu koja je nečijim činjenjem ili nečinjenjem ušla u zdravstvene probleme i sada joj taj neko daje infuzije i tablete za održavanje života, iako bi bez tog dobrotvora mogla živjeti zdravim i srećnim životom. Ovakva vlast bilo na lokalnom bilo na državnom nivou je dobra jedino i isključivo za one koji je čine. Da bismo bili slobodni i srećni to moramo i zaslužiti, a da bismo to zaslužili svoju slobodu ne smijemo dati nikom jer sloboda nema cijenu. Vrijeme je da mijenjamo stvari na bolje, a čemu vakat, tome je i ura.
Autor je nezaposleni Bjelopoljac i član Inicijalnog odbora GP URA Bijelo Polje
Bonus video:
