U Mojkovcu, na Rudnici, vođenica Stanka Bulatovića. Nedaleko, livada Paklješica; na njoj - kako bi rekao Andrić - kuća na osami. Stankova. Pamtim, što se veli, kroz maglu, da sam u toj kući, neđe pred kraj rata, prvi put kušao pitu; iz velike tepsije. Bila slava, što li, pa me, majka Danica, dovela na Paklješicu, kod Bulatovića, prijatelja i komšija mojih Mišnića. Sinovi Stankovi; Božo, Marinko, Nikola i Žarko, vrsni novinari i pisci.
Boža sam, kao dječak, sretao na Cetinju, dok je radio u Susretima i Pobjedi.
A kad umrije majka, Božo Bulatović u Pobjedi ispisa divnu sagu.
Znameniti dr Pero Šoć (1884-1966), političar, pisac, diplomata, doktor književnosti, 10. jula 1956. piše mom ocu iz Beograda: “Dragi Prijatelju, Saznajem preko Pobjede o tvom velikom gubitku - dobre i plemenite supruge. Ona je, vidim, bila i viteška Crnogorka, koja zaslužuje da joj se spomen čuva na stranama viteških primjera svog kraja. Šaljem ti svoje bratsko saučešće u tvojoj velikoj žalosti. U nekrologu pokojne Danice spominje se i o njenom ocu u vezi s Otporom u Prvom svjetskom ratu protiv okupatora. Skupljam podatke o tom Otporu. Bih li mogao doći do podataka i o gestu njenog oca, crnogorskog komite Manojla Mišnića i o njemu? Sa drugarskim pozdravom, dr Pero Šoć”.
Za mojih studentskih dana, viđao sam Boža u Beogradu.
Zađoh jedaman u Prešernovu klet, kultnu kafanu, kad tamo, posrećilo mi se; zasjeli, reporteri Borbe, Božo Bulatović i Slobodan Marković, alijas Libero Markoni.
Božo mi mahnu; sjedoh s njima. I: priče, svojstvene novinarskoj bratiji. Slušam netremice.
A glavni i odgovorni urednik Borbe, tada, Moma Marković, revolucionar, prvoborac, narodni heroj.
- Eto, treba da idem na put da pišem reportaže; glavni urednik traži od mene da mu unaprijed kažem o čemu ću da pišem - jada se Božo Bulatović. - Pa, ne znam ni sam na što ću naići tokom puta…
Sedamnaest godina pauze
S proljeća 1972. sretosmo se u Vrbasu, na Četvrtom festivalu Jugoslovenske poezije mladih.
Crnogorski pisac, novinar, prevodilac, Božo Bulatović objavio je 1956. godine roman Karaula i dobio Trinaestojulsku nagradu; a zatim, u njegovom stvaralaštvu kao da je nastupilo zatišje.
- Ja sam primjer vjerovatno darovitog, ali promašenog pisca - veli mi Božo Bulatović. - Proza, poezija, kritika, novinarstvo, prevodi, eseji, to je, kako bi naš narod rekao, svaštočinstvo. Karaula je knjiga čiji je pisac talentovan, a njegovo djelo promašeno. Ona ostaje kao inspiracija jednog književnog trenutka i možda će neki mlađi pisac naći u njoj zrnca inspiracije, ali nikako i usmjerenje i pouku.
Mi Crnogorci, poneseni biološkom ekspanzijom i brđanskom darovitošću, veoma kasno sazrijevamo. Zbog toga sam pustio da prođe sedamnaest godina, a da ne napišem knjigu proze…
U prijatnom ambijentu hotela Bačka, u Vrbasu, pričamo i o crnogorskoj književnoj klimi.
Roman o Crnoj Gori
- Moram početi od toga da sam, prije deceniju i po, bio jedan od ljudi te klime i da sam, po logici pisca, sekretara Udruženja i urednika Susreta, bio u prilici ne samo da posmatram već i da utičem na književno stvaranje Crne Gore - dijagnosticira Božo. - Bilo je to vrijeme (1953-1958) kada je Crna Gora bila osiromašena za niz književnih stvaralaca. U Beogradu su živjeli i radili Lalić, Banjević, Zogović, Kostić, mladi Brković i drugi, a u Crnoj Gori, sem Čeda Vukovića, Gazivode, Lesa Ivanovića i Radonje Vešovića, moglo se jedino računati na mlađe. Ti mlađi su nastupali, bili prihvatani. Od tada, više od deset godina, ja sam posmatrač, a ne učesnik. I mislim, bolje vidim sa odstojanja. Naravno, ja ne znam sve detalje, ali sagledavam moćne traverze književne građevine crnogorske. Za to vrijeme uznapredovao je dio ondašnjih mladih pisaca, koji su sada već srednja generacija književnika Crne Gore: S. Perović, M. Kralj, S. Asanović, J. Brković, D. Vujanović, S. Piletić, R. Rotković, M. Đonović, P. Đuranović.
Čedo Vuković je u međuvremenu dao još zrelija djela, a R. Vešović i M. Gazivoda su otišli iz Crne Gore. Mene prijatno iznenađuje sadašnji, mogu reći drugi „mladi talas“, od koga mi „srednjaci“ možemo prijatno strahovati. Tu je nešto „stariji“ R. Vujošević, zatim, matica novog talasa, Jovović, Vujisić, M. Bošković, M. Vojvodić, Lj. Milićević i drugi. Iz ranije mladog kadra sada su već zreli pisci: J. Brković, D. Vujanović, S. Piletić, P. Đuranović, S. Asanović, M. Kralj. Ja moram iz tog „kadra“ izdvojiti pjesnika Jevrema Brkovića, autora moćne poetske vokacije. On polazi od „uskocrnogorskih“ tema, univerzalnim duhom diže na opšteljudski nivo - naglašava Božo Bulatović. - Izvan ovih grupa, više teritorijalno nego poetski, stajalo je i stoji ime Vita Nikolića, posljednjeg pjesnika estradne, ali ljudski intonirane pjesničke riječi, koja je lansirana tako da će ravnoglasno plijeniti i patnike, kao što oduševljava nas savremenike. Od mlađih je van serije Ranko Jovović, koji kombinuje lokalno i univerzalno u Crnoj Gori kao prvoj inspiraciji. A kritika? Kritika je u Crnoj Gori, po logici odsustva novih snaga, pala na pleća M. Stojovića, koji bi, uz druge kritičare da ih ima, bio neophodan u svom fahu, ali, jedini, ne može postići sve ono što valja uraditi.
I na kraju: na čemu pisac trenutno radi?
- Sada sam - veli Božo Bulatović - u prilici da, radeći na romanu o Crnoj Gori, provjerim što je značila moja višegodišnja pauza: nemoć ili stvaralačku akumulaciju...
Odnekud, iz srca Panonije - kako bi rekao Gojko Janjušević - ponovo krilati i diže se, okruglo i stvrdnuto, crno i zgusnuto u divni vrisak - očajno sunce.
Bonus video:
