ZAPISI SA UŠĆA

Šio nam ga Đura u bečkoj krčmi

206 pregleda 1 komentar(a)
Đ, slovo
Đ, slovo
Ažurirano: 17.11.2018. 10:05h

Đorđa bi danas opisali kao ilirskog nevladinog aktivistu. On je mlad obolio od zaraze koje se habzburška vlast plašila - od ilirizma. Docnije su tu boljku različito zvali: mladobosanstvo, jugoslovenstvo, region...

U kući novosadskog pravoslavnog sveštenika Jovana Popovića i njegove supruge Ane obrazovanje se cijenilo. Njihovo četvrto dijete, bistar i radoznao dječak, poslije šest razreda novosadske pravoslavne gimnazije nastavlja školovanje u gradu koji su Njemci zvali Presburg, a Sloveni Požun. Taj grad koji se nalazi na svega šezdesetak kilometara od Beča dobiće tek 1919. ime Bratislava. Tamo su Đorđa Popovića, jer tako se zove naš junak, kasnih četrdesetih godina devetnaestog veka zapljusnule panslovenske ideje. On ide ustaljenim putem kojim su išli mnogi nadareni mladići u Habzburškoj monarhiji. Poslije Požuna studira u Pešti, a onda u Beču. Trebalo je da postane pravnik. Ali nabasao je na ćopavog genija, koji umije da govori o jeziku kao da je on jedini dokaz božijeg postojanja. Da na njegovu mladu dušu, zagrijanu panslovenskom vatrom, šapu nije stavio Vuk Karadžić, možda bi Đorđe živio dosadnim životom habzburškog činovnika kao docnije Franc Kafka. Od trenutka kada shvata da prisustvuje rođenju sopstvenog jezika, Đorđe sve manje razmišlja o pravnom nasljeđu Evrope, a sve više o jezičkom nasljeđu Srba i Hrvata. Ilirska boljka

Đorđe je obolio od čudne zaraze koju je habzburška vlast gledala da iskorijeni - od ilirizma, koji je docnije dobijao različita imena: mladobosanstvo, jugoslovenstvo, region... Mladog Đorđa bi današnji novogovor opisao kao ilirskog nevladinog aktivistu. On ide na predavanja iz filologije Franca Miklošiča i pomaže Vuku u sastavljanju drugog izdanja Srpskog rječnika. Ključna je godina 1947. Tada Đorđe Popović u svojoj dvadeset i drugoj godini života kreće u rat. Polemički spis „Rat za srpski jezik i pravopis“ od njega je napravio apsolutnog vođu specijalnih srpsko-hrvatskih jedinica koje će uskoro osvojiti cijelo podrukje gdje su južnoslovenski narodi govorili na štokavskoj osnovi. Taj spis je mladi jezički revolucionar, južnoslovenski Če Gevara zajedničkog jezika, potpisao pseudonimom Đuro Daničić. Riječ je bila o predostrožnosti kojom se u to vrijeme zaobilazila cenzura. Njegovo ime je preko noći postalo poznato među mladim Srbima i Hrvatima. Zašto Daničić? Od 1925. Vuk je objavio ukupno pet godišnjih zabavnika, danas bi rekli časopisa, pod imenom „Danica“, što je samo drugi izraz za kalendar. Uzimajući prezime Daničić naš junak objelodanjuje svijetu čije je duhovno čedo.

General Njegoš

Rat koji je poveo Đorđe pod lažnim imenom uskoro će dovesti do sjajne pobjede. Iste godine u februaru, u jermenskom manastiru u Beču štampan je spjev koji je prvo trebalo da bude nazvan „Izvita iskra“, ali se autor predomislio i dao mu ipak ljepši naziv - Gorski vijenac. Ko ima podršku takvog jezičkog generala kao što je Njegoš, a konjicu mu predvodi Branko Radičević, koji iste godine objavljuje „Pesme“, onda mu je pobjeda skoro izvjesna. Uslijedio je Bečki dogovor. Marta 1850, u Vukovom stanu u Ungargase 362 u Beču ili u Gerlovićevoj krčmi, što je meni lično simpatičnije, a izvori su nepouzdani, sastali su se pet Hrvata, dva Srbina i jedan Slovenac da dogovore srpsko-hrvatski. Kasnije će se pokazati da su iz te bečke krčme okupljeni Srbi i Hrvati u zajedničkom „južnom narečju“ prepoznali svoju budućnost. Jedan od potpisnika je bio Đorđe Popović zvani Đuro Daničić.

Potpis sa posljedicama

Imao je sigurno i drugih blistavih trenutaka u životu. Jedan od njih je kada je stavio tačku na posljednju rečenicu prevoda Starog zavjeta (Vuk je preveo Novi zavjet i objavio ga one sudbonosne 1847). Ili kada je postao sekretar Društva srpske slovesnosti u Beogradu. Možda mu je sudbina ipak bila najviše naklonjena kada je izabran da mladu Juliju Hunjadi, vjerenicu Mihaila Obrenovića, nauči srpski. Poslije mu je vladarski par Obrenovića pokazao zahvalnost i naklonost. 1866. otišao je po pozivu u Zagreb da za novu Jugoslovensku akademiju organizuje izradu Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika. Te godine su mu donijele plodove pobjede u ratu koji je započeo kao Vukov gerilac četrdesetih godina devetnaestog veka. Poslije nekoliko godina vratio se u Beograd, da bi 1877. ponovo u Zagrebu nastavio rad na Rječniku. Posljednja riječ koju je obradio bila je „čobo“. Umro je u Zagrebu, a sahranjen u Beogradu. Ipak, njegova mlada ruka pored Vukove staračke, koja marta 1850. stavlja potpis na papir, sudbonosan za zajednički jezik nekoliko naroda, sigurno je jedan od trenutaka koji su ga sačuvali od zaborava. Barem u Beogradu, gdje čak i nacionalno naglašeni jezički radnici smatraju da srpsko-hrvatski bio srpski, ali ponekad dodaju da srpski nije srpskohrvatski. U Zagrebu ga finija lingvistička gospoda optužuju da je njegov novoštokavski purizam u Rječniku osiromašio „izražajne sposobnosti hrvatskoga jezika“. A oni kojima su krvna zrnca bitnija od činjenica svakako smatraju da mu u Zagrebu nije bilo mjesto ni sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća kao što mu mjesta nema ni danas.

Bečka štednja

Vratimo se jezičkom ratu u kojem je dječak iz Novog Sada ipak pobijedio, ma koliko danas u nacionalnim centrima policentričnog jezika dovodili u pitanje zajednički temelj na kojima počiva naša pismenost. Ključni igrači u cijeloj priči nisu bili ni Vuk ni Đuro ni petorica Hrvata (Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević, Dimitrije Demeter, Vinko Pacel, Stefan Pejaković), već činovnik bečke Carske biblioteke i priznati austrijski lingvista, koji je u mladosti sanjao slovenački nacionalni preporod - Franc Miklošič. On jeste bio za ravnopravnost svih deset jezika Monarhije, ali je odustao od političke borbe i posvetio se akademskoj karijeri. Vjerovatno Bečki književni dogovor ne bi nastao da austrougarsko Ministarstvo pravde nije mislilo kako njeni južnoslovenski podanici moraju dobiti priliku da razumiju zakone. Mikošič se prihvatio povjerenog mu posla da se izradi pravno-politički pojmovnik za slovenski jug Carevine. E, onda se postavilo pitanje - na kojem jeziku. Sa stanovišta dvora na kojem se govorio književni njemački razlike između srpskih i hrvatskih dijalekata su bile manje nego između njemačkih regionalnih narodnih jezika. Habzburzima nije bio cilj Bečki dogovor već štednja - jedan prevod uvijek je jeftiniji od dva ili tri.

Duh iz Gerlovićeve krčme

Tako je duh iz Gerlovićeve krčme finansiran ćesarskim ministarskim parama, a hranjen južnoslovenskim nacionalnim snovima, do danas živ, uprkos višestrukoj nominalnoj smrti jezika u koji je udahnut. Tada su najbolji „iliri“ vjerovali da se mora napraviti zajednički književni standard kako bi po njima rascjepkan južnoslovenski narod dobio zajednički jezik. Docnije su na tom jeziku nastala sjajna djela. A prema tom jeziku su učinjena podla nedjela. Nije sve to mogao da vidi Đorđe Popović umirući u Zagrebu 17. novembra 1882, zastavši nad riječi „čobo“. Ipak, njegovo drugo ja, Đuro Daničić, nije ovjekovječeno samo u obliku biste sred Kalemegdanskog parka u Beogradu već i na ama baš svakom hrvatskom računaru. Kada neko na latiničnoj tastaturi pritisne „đ“ on priziva revolucionarni jezički duh zagrebačkog sekretara Jugoslovenske akademije Đure Daničića. Prije reforme koju je on predložio, a Hrvati i ostali prihvatili, taj latinični znak je bio dvoznak - dj. Za poentu moram da se sjetim krojača Đure koji je između dva svjetska rata šio takva odijela u Beogradu da je to izazivalo divljenje, pa i posebnu balkansku pizmu prema ostvarenom perfekcionizmu. Tako je nastala izreka „Šio mi ga Đura“. Za naše jezičko ruho u dobroj mjeri važi - Šio nam ga Đura Daničić.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")