Ti imaš teške kosti”, kaže mi on, „pa se u njih uzdaš. Kost jeste snaga, ali drvo je - još veća. Pamet ti fali.” Dugo mi je trebalo da ga razumem. Snaga tu mnogo ne vredi...
Miroslav Popović u romanu „Sudbine” zapisao je o snazi onoga koji sječe drvo. I o drvetu.
Zabavište na Topolici, u Baru nalazilo se u podrumu stambene zgrade iz kojeg su djeca mogla da vide samo štikle prolaznica. Kao kod Almodovara, u filmu „Visoke potpetice”...
I borovu šumu uz zabavište. Dvije šumice i dva parka na kraju Ulice maršala Tita. I u toj, tada jedinoj naimljenoj barskoj ulici, bilo je borova, pa ih je bilo sa obije strane, na trotoarima. I na tim borovima su se djeca kačila za granje, penjala se po njima...
Bio je onaj veliki bor kod Arifove slastičare. Pa pjaca kod Turista, uz more, sva u borovima. I put „Kroz borove” od mora do pruge...
I onda se desio zemljotres... Gradilo se. I počinjala je sječa borova. Sve je postajalo „modernije” i pojmovno drugačije. Borovi su danas čempresi. Zabavište je vrtić. Amfiteatar su Krugovi. Ulica maršala Tita, je Ulica Banaka.
No, na našu sreću, djeca su ista. Mladosti su iste. Jedino se čovjek promijenio, odrađen životom. Upao je u jamu. Prolazi kroz život okovan sopstvenim sljepilom.
Gradovi su svi isti. Betonske mumije. Bezredne i arhitentonski bezvrijedne.
Tranzicija nas je oglodala do kosti.
I još uvijek ne shvatamo da nam je jedini izlaz u prirodi. Ona zna nešto što mi ne znamo. Jer, mi ništa nijesmo izmislili od kad smo podstanari na zemlji. Niti znamo ko smo, niti što smo, niti zašto smo.
Djeca znaju. Mladost zna.
Djeca su za radost. Mladost za spoznaju. I njih nije briga što je nas, starije, život izbrusio. Oni hoće svoje. Majušni da se raduju. Mladi da spoznaju. A mi, istrošeni životom, to im ukidamo. Uzimajući im vazduh, koji im drveće daje.
Smiješno je kako smo uspjeli da u centru Bara nagomilamo toliko obrazovnih ustanova? Četiri škole i ko zna koliko zgrada zgungulanih na malom prostoru. A Bar je širok, toliko prostora ima da od njega ne mora da se napravi Budva. Ne mora. No, tranzicija tako hoće.
Možemo li mi Baranke i Barani i svi ljudi koji u ovom gradu žive da se ne složimo sa tranzicijom, da joj se suprotstavimo?
Jer, zabavište u Baru može da se napravi na najmanje dvadeset mjesta. A ne da se sabija između četiri škole.
Traži li barska mladost mnogo?
Ako im posječete borove, kako ste naumili, spavaćete, ali sve nemirnije. Ne da drvo, u tome je njegova snaga.
„...Ako ti njega ne poštuješ, neće ni tebi biti dobro.”
I ovo je citat iz “Sudbine” Miroslava Popovića.
Jer, pisci i imaju prazne papire na kojima pišu zahvaljujući drvetu.
A nije li čudno, da je baš u Ulici maršala Tita, u gradu punom borova odraslo pet barskih pisaca. Čije knjige su svjedoci o njihovom postojanju. I sad rastu neki novi pisci Marija, Gorica, Dunja, Hajro, Ines, Tara... Ivan. I s pravom svoje mladosti ne daju svoje čemprese.
Autorka je spisateljica
Bonus video:
