Kad bi netko jednom ozbiljnije analizirao jugoslavenski rokenrol, važno bi bilo istražiti kako je služenje vojnog roka utjecalo na muzičare, jesu li sve one jurnjave, urlanja, nesanice, prljavština i ponižavanje mijenjale njihovu osjećajnost, ukus i svjetonazor, koliko ih je i ljudski i umjetnički odredila ta mučna i teška godina, jer gotovo nema izvođača ili benda da mu se karijera nije rascijepila na dva dijela, prije i poslije JNA.
Obično između prvog i drugog albuma, kad bi se osladili početnom slavom, izišli na naslovnici omladinskog tjednika i doživjeli klicanje prepunog Kulušića i Lapidarija, mladiće s gitarama zatekla bi modra preporučena omotnica iz općinskog Vojnog odsjeka, poziv da se toga i toga u sedam ujutro izvole pojaviti na kapiji kasarne negdje na drugom kraju njihove socijalističke domovine, u mjestu za koje dotad nisu čuli.
Alo, uzmi DRNČ
U takvom nekom Kumanovu, Bijelom Polju ili Surdulici jednom je bila noć, regruti su hrkali u spavaonicama, a hodnik je smrdio na znoj, pastu za cipele, plijesan i deterdžent različite namjene čišćenja, skraćeno: DRNČ, kad su pospanom dežurnom vojniku došli stihovi:
Ustani i kreni, Stražari su otrovani, konji su spremni. Ustani i kreni, Magla se digla, vani zora rumeni.
Ispravno shvaćajući da se vojnim vlastima ovako nešto ne bi svidjelo, da bi major Dimitrijević, oficir zadužen na moralno-političku i kontraobavještajnu djelatnost, ove retke, ne bez razloga, doživio sumnjivima i subverzivnima, vojnik je malu bilježnicu sakrio pod vešom u limenom vojničkom ormariću i nije je pokazivao sve dok nije ponovno obukao civil, kad se Haustor ponovno okupio i nastavio gdje je stao prije tristo šezdeset pet dana. Srđan Sacher, Darko Rundek i ostatak ove razbojničke bande snimili su svoj drugi album 1984. u Splitu, u studiju Tetrapak i produkciji genijalnog Željka Brodarića Jappe.
Većinom je dijelom od materijala koji je Sacher napisao u vojsci. Kad su završili pjesmu Zadnji pogled na Jeršalaim, pustili su je jedne subotnje večeri u klubu Shakespeare, znatiželjno čekajući kako će gosti reagirati. “Nitko nije plesao”, pripovijedao je godinama kasnije Rundek veselo se cereći, premda mu iskustvo zacijelo, u trenutku kad se dogodilo, nije bilo najugodnije.
Nije to zaista bio diskografski bestseler koji je poharao radijske ljestvice, ali nije opet prošao ni sasvim nezapaženo. Treći svijet danas se jednodušno smatra remek-djelom, jednom od najvažnijih ploča hrvatske i jugoslavenske popularne muzike.
Eponimnu pjesmu, koja zatvara album, nekidan je citirao Gordan Jandroković, saborski zastupnik Hadezea, bivši ministar vanjskih poslova, odani suradnik i Ive Sanadera i Jadranke Kosor i Tomislava Karamarka. Sacher je nakon Trećeg svijeta napustio Haustor, pjesme je na iduća dva albuma napisao Rundek sam. Kritičari obično kažu da su slabije, no ja mislim da to nije istina, i Bolero i Tajni grad sadrže neke stvarno odlične numere.
Onda kao i danas, trideset godina kasnije, Darko Rundek je u visokoj autorskoj formi. S izuzetkom pokojnog Arsena, ne znam da je ijedan naš singer/songwriter ikad imao takav kontinuitet. Na Boleru je pjesma Šejn koju je nedavno citirao predsjednik Vlade Zoran Milanović:
Izađi i bori se, U ovom gradu nema mjesta za jednog od nas. Izađi i bori se, Ulica je prazna, ali s prozora motre na nas.
Kakav bezobrazluk
Obje ove pjesme, i Šejn i Treći svijet, meni su uzbudljive kao kad sam ih prvi put čuo.
Naprotiv, one su i bolje jer su naši produkcijski standardi danas znatno niži. Ili se barem meni tako čini, a ja, priznajem, u ovome možda i nisam potpuno nepristran. Desetljećima već odano obožavam i Darka Rundeka i Srđana Sachera, pratim ih u svim njihovim mijenama, kupujem im albume i kad čine čudne stvari.
Do prije nekoliko godina još sam tako po stanu viđao audiokasetu u izdanju opskurne ljubljanske FV Založbe s tonskim zapisom grupe Dee Dee Mellow, gdje Sacher i društvo sviraju obrade kompozicija Theloniusa Monka i peruanske narodne pjesme. Viđam ih svakih nekoliko godina, jednog ili drugog, obično guraju nekakav rasklimani bicikl preko Cvjetnog trga. Zaustavim se tada i ispratim ih pogledom, a u sebi im se i naklonim, zahvaljujući im na krasnoj muzici koju su napravili i diveći se kako su bili iskreni i hrabri svih ovih godina, kako su i u dobrim i u zlim vremenima ustrajavali na umjetnosti koja ih nije učinila ni bogatima ni slavnima.
I ne znam, vjerojatno sam preosjetljiv, kako već obožavatelji znaju biti preosjetljivi, ali pravo me je naljutilo da su se nekakav Jandroković i nekakav Milanović, dva stranačka konformista i slabića, preko novina prepucavali navodeći Haustorove stihove. To je stvarno bio nečuven bezobrazluk. Otkud uopće bezveznjacima ideja da su Rundek i Sacher htjeli o njima nešto reći?
Bonus video:
