U ČAST I SLAVU MILUNKE SAVIĆ

Bombe i bombone življenja

U loše prepričanoj verziji Milunkinog života mogli bismo reći i ovako: da bi bila vojnik morala se prijaviti kao regrut Milun, a godinu potom, daleke 1913. je razotkrivena nakon teškog ranjavanja. Do osamnaeste je ponijela desetak rana; saveznici Francuzi su je poredili sa svojom Jovankom Orleankom
373 pregleda 6 komentar(a)
Milunka Savić, Foto: Privatna arhiva
Milunka Savić, Foto: Privatna arhiva
Ažurirano: 12.01.2019. 22:35h

"Jedan maleni cvet/ne zna da čita i piše,/al' zna šta je život,/šta je svet,/i miriše, miriše." B. Miljković

Njegovo ime nije pripovjedačka slučajnost, a ako bi moglo biti istorijska istina zvučalo bi nevjerovatno. To što je zbog "sabotaže radova" prilikom izgradnje carske ćuprije na Drini na kolac nabijen Radisav, težak i mučenik, piščevo je ukazivanje na apsurd. Opis "ražnja" je strašan, a meni je uvijek bio strašniji opisani muk na obalama i ono slijeganje tupog eha od udaraca tupim drvenim maljem u kolac što je prodirao kroz živog Radisava. Bilo bi to slučajno izabrano ime po Andrićevoj imaginaciji da nije i drugih Andrićevih junaka i junakinja sa imenima znakovitim do suštine. Tako je Rajka Radaković, ignorišući čak i rat, koji se svakoga tiče, radila i štedjela do mjere na koju upućuje njeno ime i prezime, dakle po sudbinskoj predodređenosti, i potom gledala kako joj izmaštani gospodin, sudbinskijeg imena i prezimena - Ratko Ratković, rasipa ušteđeno i oteto od sebe i svijeta. U Andrićevoj Gospođici imenovano je, dakle, suštinsko i upućujuće. Velikim piscima ne promiču ni detalji u pričanjima. Andićev opis Beograda je svevremen i svako ko je čitao našao se i onda i sada u opisu onovremene meteži i života: "Tu je dolazio i ko je hteo da se istakne i ko je hteo da se sakrije. Tu su se mešali oni koji su imali da brane imetak ili položaj, ugrožen novim prilikama, sa onima koje je dovela želja da sada steknu jedno i drugo". Savremena grafit-poruka "Beograd je svet" tako je andrićevska, makar bio samo svet ili i svet i Svet. To je životna pozornica svih, to je grotlo u kojemu su vrele sudbine književnih junaka i junakinja, poput Rajke i Ratka, ali i posve životna priča jedne istinite, istorijske heroine Milunke Savić.

Danas, 100 godina poslije kraja Velikog rata, činjenice su izblijedjele do besmisla. Tek jedan vijek od podviga, najveličanstvenije hrabrosti i žrtve naroda i pojedinaca ostala je samo sjenka konkretnog življenja i umiranja za slobodu. Priča o Milunki Savić nije više podsjećanje na ženu koja je hrabrošću zadivila svijet, nego, prije, neka vrsta nagađanja o kakvom književnom liku iz loše upamćene školske lektire. Njeno stradanje i veličinu junakinje sakrio je "Ratko Ratković" koji najintenzivnije živi u postratnim vremenima.

U loše prepričanoj verziji Milunkinog života mogli bismo reći i ovako: da bi bila vojnik morala se prijaviti kao regrut Milun, a godinu potom, daleke 1913. je razotkrivena nakon teškog ranjavanja. Do osamnaeste je ponijela desetak rana; saveznici Francuzi su je poredili sa svojom Jovankom Orleankom; živjela je u Kraljevoj i Titovoj Jugoslaviji u tišini; odgojila je više od tridesetoro djece; podizala svoju i usvojenu siročad; ponosila se nacionalnom nošnjom; bila najodlikovanija žena u istoriji ratovanja; na njen vezeni prsluk odlikovanja je kačio veliki Franše D' Epere; u njenu čast stajao je mirno kao vojnik Šarl de Gol; Francuska je nije zaboravljala ni dok je pretrajavala u beogradskom predgrađu; Emanuel Makron je zaboravio da je pomene onomad, na proslavi 100 godina završetka Velikog rata; sve Srbije i Jugoslavije su joj se odužile koliko i potonji Makron; umrla je skoro kao bezimena baka brzo pošto su je preselili u neku garsonjeru na četvrtom ili petom spratu onog andrićevskog Beograda.

Milunka je životom i herojstvom postidjela Miluna, u čijoj "koži" je boravila samo godinu ne bi li se prošvercovala u smrt. Imala je sreću da je ubije treći ili četvrti moždani udar, za razliku od "njenog komandanta" Vojvode Petra Bojovića kojega su ubili vojničkim čizmama Narodne Jugoslavije kao starca od blizu devedeset godina jer je, po svom kućnom pritvoru, šetao u vojvodskoj uniformi? Te četrdeset pete godine epolete fedlmaršala bile su deplasirani modni detalj.

Nijedna vojna škola u Srbiji ili Jugoslaviji nije nosila ime Milunke Savić, vjerovatno jer je bila nepismena? Nijedan grad nije postao Milunkovac, a ne bi je se postidjela ni država da su je krstili njenim imenom. "Ratko Ratković", kao i uvijek, pokrio je svaki trag negdašnje ratne sreće i nesreće smutnog i ludog vremena. Ni jedno državno sirotište nije nosilo njeno ime, a sama je odgojila više djece nego rana i medalja, od kojih je mogla slavno živjeti i umrijeti koja god četa vojske. Ni jedna fabrika "slatkiša" u posleratnim Jugoslavijama nije nosila njen "pečat" iako je cijeli Voždovac znao kao "Baku" koja je dijelila djeci bombone, iz istih onih ruku koje su bacale bombe niz Srbiju do Soluna i od Soluna do Save. Iste one ruke koje su joj bile ponižene i svezane u logoru na Banjici u osvit "nove slobode". U novijoj istoriji Beograda samo su nju i patrijarha srpskog Pavla djeca zapamtila po bombonama. Po bombama, međutim, zapamćeni su mnogi.

Da je bila obrazovana pjesnici onog vremena pisali bi joj ode i posvećivali živote ali poetika je otporna na žene iz težačkog staleža, na neputenost seljačkih mišica i rane iz "muškog ratovanja".

Priča o Milunki Savić nije priča o Srbiji i Beogradu, nije čak ni govorenje o zaboravnim i nezahvalnim vlastima u svim vremenima, o ulicama i trgovima romantičarske slobode, koje nakon ratnih slava i tugovanki preplave zaboravljeni junaci unakaženih tijela i bezvrijednih odlikovanja. Ona nije iz onog Miljkovićevog stiha: "hoće li sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj"! Milunkina sudbina je sudbina svijeta, ma gdje da je, života optočenog slavom pobjede, prolaznošću, sitnim radostima, ali i dobrovoljnim pristajanjem na zaboravnost. Za razliku od drugih Milunka nije željela više. Nije pjevala nego se borila za slobodu.

Odbila je da se preseli u Francusku koja je zavoljela kao posebnu ženu sa egzotičnog istoka Balkana. Takvoj ljubavi su odoljeli rijetki, a ona nije željela da prevari zaboravnu Srbiju. Andrićev "Ratko Ratković" prevario je i razorio Rajku Radaković - Srbiju "krpeži i trpeži", onu najoprezniju, šparnu, posvećenu i upornu, Srbiju računa, koja je rijetko, ili nikada, umjela to da bude. Milunku Savić niko nije porazio jer nije ništa više ni očekivala, od onoga što se moglo izboriti bajonetom, mišicama, štrikanjem i plakanjem.

U "Našoj elegiji" Crnjanski je pjevao: "Nama je dobro./Prokleta pobeda i oduševljenje./Da živi mržnja smrt i prezrenje."

Bio je to novi tasas poezije, razračunavanje sa prošlošću ali ne i njeno razaranje. Novi smisao pjevanja i življenja.

Milunka Savić je nestvarni lik užasne stvarnosti; devojka, žena, majka, razapeta junakinja običnih ljudi i života, novi smisao između starih, nikada dovršenih, ratova i malih ljudskih snova. Milunka Savić, ratna heroina, opomena je ratovanju i svim ratnim jubilejima. Umrla je u samoći Srbije koja kao i Francuska živi brže od onih koji su joj posvećivali živote.

Kako bi Makron bio veliki da se na stotu godišnjicu primirja u Velikom ratu sjetio žene, Milunke Savić; seljanke, Srpkinje, Balkanke, nesuđene Francuskinje, smrtnice? Učinio bi njenim pominjanjem više za proširenje Evrope, nego ??? je sačuvao neživotnim diplomatskim osvrtom na tako bezimenu prošlost. A Evropa je u imenima. Evropa je prosjačka i kraljevska, balkanska i bretanjska. Evropa je i migrantska - juče su nadirali prema njoj putem Solunaca, ne braneći joj život, nego tražeći ga od Nje. Evropa je i Milunkina koliko je Emanuela Makrona i Angele Merkel i makar 100 godina više nego je Hašima Tačija.

U slavu i čast Milunke Savić.