Domaći mediji proteklih dana izvještavali su naširoko kako je založena imovina Kombinata aluminijuma kod jedne lokalne banke a da bi se obezvijedio novac kojim je sadašnji vlasnik otkupio tu istu imovinu plaćanjem posljednje rate, godinu dana nakon formalnog preuzimanja KAP-a od strane firme Uniprom.
Ipak, niko nije postavio pitanje zašto njemačkoj kompaniji HGL, odnosno njenim predstavnicima koji su bili zainteresovani za kupovinu, ili bolje reći preuzimanje KAP-a i koji su poslali ponudu na prvom tenderu, nije omogućeno da, na sličan način, investiraju ogroman novac u KAP. Jer, ako je dozvoljeno da se imovina KAP-a založi za kredit od 14 miliona eura valjda je mogla i za 700 miliona eura, koliko su obećavali Nijemci za investicije. Tender je propao, a ponuda, mada od svega nekoliko hiljada eura, je proglašena neozbiljnom od onih koji su odlučivali na tenderu. HGL-ovi predstavnici su i bukvalno proglašeni prevarantima, a sama firma HGL je označena kao bakrotirana i pred gašenjem. Obećanja Nijemaca da će investirati 550 miliona eura u KAP plus 150 miliona eura u hidroelektranu nisu ništa pomogla, čak su dodatno potspješila sumnje domaćih eksperata, zaduženih za prodaju firmi (privatizaciju) a čiji su rezultati vidljivi tokom posljednjih dvadesetak godina. Sjećam se, jedno od pitanja je bilo i: ''Kako će oni uložiti 700 miliona kad nemaju ni milion da ponude za KAP?'' Nijemci su tvrdili da sigurno mogu obezbijediti taj novac, nakon preuzimanja KAP-a, tako što će kao vlasnici KAP-a dobiti dugoročni zajam od velikih investicionih fondova i jedne njemačke banke a na osnovu ponuđenih projekata i budućih investicija u KAP i hidroelektranu. Jer, imovina KAP-a sama za sebe sigurno ne vrijedi ni dio te sume, ali investicioni projekti koji obezbjeđuju da KAP u budućnosti, a nakon završenih investicija, ostvaruje više o pola milijarde dolara/eura prihoda godišnje od izvoza itekako zavređuje obećanih 700 miliona. Šta više, tvrdili su da to uopšte za njemačke prilike nije veliki novac i da slični projekti u Aziji i Africi mogu da ''povuku'' više milijardi eura od tih istih fondova i banke. Rekli su i da se bankrotirane firme kupuju za 1 euro (ne nekoliko hiljada, koliko su bili spremni da ponude) i da im ne pada na pamet da plate ni milion, a kamo li 20+ miliona za firmu koja je opljačkana, iscijeđena i na kraju uništena - bankrot. Napokon, tvrdili su da su već tada, dakle kada su bili na pregovorima sa predstavnicima Vlade i Ministarsta ekonomije u Podgorici (jul 2013), donijeli bankarsku garanciju od 250 miliona eura za investicije (prva rata) ali im niko nije tražio (?!) što im je bilo jako čudno, a ni oni onda, rekoše, nisu bili voljni da je pokazuju bez pitanja.
Bilo kako bilo, Nijemci nisu uspjeli da ubijede Vladu Crne Gore da su ozbiljni investitori i da mogu da obezbijede toliki novac, a kada su javno proglašeni za neozbiljne kandidate, nakon prvog tendera, odustali su od KAP-a. Ono što je moglo da se uradi, i šteta što nije, jeste da se pruži prilika Nijemcima, recimo godinu dana, dakle isto kao sadašnjem vlasniku, pa da se za slučaj da ne obezbijede garancije za 700 miliona i ne počnu da investiraju, ugovor raskine i uradi isto ovo što je urađeno za protekih godinu dana, tj. da se KAP ponudi/proda domaćoj firmi. Ništa se posebno ne bi izgubilo, nakon svih gubitaka i propadanja, ali bi makar bili sigurni da drugog rješenja nije bilo i da je sadašnje stanje i status jedina opcija. Ovako, uvijek će ostati makar tračak sumnje da je u KAP i u hidrelektranu neko zaista htio i mogao da investira 700 miliona eura.
Proteklih dana, a i mjeseci, svjedoci smo kako pojedini turistički radnici optužuju dio vladajuće koalicije za tjeranje inostranih investitora i štetu koja dostiže milijardu eura. Zašto se neko od tih dušebrižnika i vječitih zaljubljenika u Crnu Goru ne sjeti da pita zašto otjeraste ove Nijemce, zašto im ne dadoste šansu?
Baš bih volio da znam po čemu su ti strani investitori u turizam, kojima ne daju da investiraju, sigurniji i povoljniji kada su investicije u pitanju od investicija koje su bili obećali predstavnici HGL-a? I novac za investicije u turizam obezbijediće se tako što će biti ponuđen projekat investicionim bankama i fondovima za atraktivnu lokaciju, niko neće svoj, gotov novac uložiti u te investicije. Uostalom, svjedoci smo tokom proteklih privatizacija, u većini slučajeva, i u turizam i u industriju, da je upravo tako i bilo. U suprotnom, valjda ne bi davali garancije od 170 miliona eura, kao za KAP, a za koje je rizik preuzimanja, odnosno padanja na teret države, bio 100 odsto (a na šta sam i lično upozorio predstavnike Vlade i Skupštine). A ni do danas nisu mogli da se dogovore i izračunaju koliko je ukupno KAP ''štetovao'' državu Crnu Goru, da li 500, 600 ili čitavih 800 miliona eura. Samo KAP, a gdje su Željezara, Rudnici (i jedni i drugi), a tek Solana. Tuga. Solana je možda najdrastičniji i najslikovitiji primjer nebrige, propasti, haosa i samouništenja. Uz neizbježno pitanje: da li je moguće da nam se to dešava, kako smo to dozvolili? Iskreno, nije mi jasno. Ali mi se nakon toga (svega) samo kaza kako smo onda olako odbacili 700 miliona investicija u firmu za čiju se cjelokupnu imovinu moglo dobiti jedva 14 miliona eura kod domaće banke. Ali šta je bilo bilo je, pa neka je sa srećom, makar i toliko.
Bonus video:
