Vidjevši kako se primiču albanskoj obali, nakon više nedjelja putovanja po opakim morima, Crnogorci su sišli u potpalublje da se urede, obuku teške narodne nošnje, opasaju se svilenim pojasom i zađenu kubure koje su ih na kraju i povukle na dno.
Brod je vjerovatno naletio na austrougarsku minu, čula se eksplozija iz pravca makine - možemo zamisliti kako su ti hrabri ljudi koji nisu znali da plivaju odlučili u posljednji čas da prekrate muke, pa se u tišini Medovskog zaliva začuo i poneki pucanj. A onda je sve utihnulo i na površini vode ostale su da plutaju crnogorske kape kao crvene oči smrti.
Ovako bi mogla da se literarizuje smrt rodoljuba koji su iz Amerike krenuli da pomognu savezničkoj vojsci u Prvom svjetskom ratu i skončali, ironijom sudbine, na kućnom pragu. Sve je prikazano na cetinjskom spomeniku Lovćenska vila i rijetko je koji događaj iz lokalne istorije toliko tužan kao pogibija dobrovoljaca na Badnji dan, pola milje od obale, sa pogledom na snijeg rodnih planina.
Da su na tom brodu bili nekakvi špekulanti, ili trgovci žitom, da nije bila 1916. godina i da u džepovima nisu čuvali ratni poziv kralja Nikole I Petrovića, ova bi nesreća mogla biti i saobraćajna. Ali ratovi služe da bi se smrtima dalo više značenje, kako bi pokoljenja imala čime da se pohvale i dokažu postojanje sapatničkog duha nacije, koji buja na zajedničkim grobnicama.
Ipak, postoje trenuci kad je potrebno da se nešto učini i za ljude koji ne govore tvojim jezikom, za ljude koji imaju tamniju boju kože i koji su stradali takođe od ratne strahote, s jednom razlikom - od puške su bježali.
Evo primjera.
Brodić registrovan za prevoz osam ljudi obalu je napustio sa sedamdesetak putnika, migranata ili izbjeglica, nisam siguran. Krenuli su ka najbližoj obali zapadne Evrope. Nakon nekoliko časova plovidbe brod se prevrnuo i more je u smrt povuklo trideset pet ljudi, među kojima je bilo djece.
Grupa krijumčara je optužena i krenuo je maratonski sudski proces. Nakon petnaest godina, sudski vještak izašao je sa nalazom: nije moguće da je rashodovani ribarski brodić, koji se zvao Mis Pat, isplovio pod tolikim bremenom; da se stvarno nakrcalo sedamdeset ljudi, ne bi mogao ni da isplovi.
Zbog nelogičnosti u optužnici, koju je vještak prikazao časnom crnogorskom sudu, obaran je slučaj jednog od najvećih organizovanih zločina u savremenoj istoriji zemlje, slučaj koji još traje. Dvadesetak puta suđenje je odlagano, više puta je mijenjana optužnica i nadležnost - sudska vlast i tužilaštvo ove države pokazali su svoje ništavno lice.
Kakvo je to samo iživljavanje, kakav treba biti soj i obraz pa šesnaest godina vući proces, kao da smo svi glupi i ne razumijemo da je trafiking po definiciji organizovani oblik kriminala koji obično uključuje nekog iz bezbjednosnih organa.
Žrtve nisu bili ratnici, ni ljudi koji bi nekog naročito interesovali, već anonimni kosovski Romi koji su pokušali da se domognu Italije, gdje bi vjerovatno živjeli u kolektivnom kampu. Bilo je to prije Fejsbuka i Pinteresta, djeca među žrtvama nisu uslikana (osim policijskom kamerom) kako mrtva leže na toplom crnogorskom pijesku. Društvo nije imalo šta da šeruje, i leševi su ostali samo leševi.
Dovoljno je da umočiš prst u crnogorsko more kojim je krenuo brodić Mis Pat 15. avgusta 1999. godine, i moći ćeš lako da osjetiš kako si jedno sa pomorom izbjeglica na Mediteranu. Odnos Crne Gore prema stradalima sa Mis Pata ovu zemlju kvalifikuje za pristup EU, više od mnogih napora vlasti. Jer Crna Gora je dokazala da umije evropski posmatrati kako joj se pred nosom dave djeca. Na taj način Crna Gora suštinski je već pristupila porodici evropskih država, i prije nego su savladane tehničke finese.
Nedavno je prošla godišnjica zločina i nije obilježena ni prigodnim saopštenjem za medije. Žrtve još nemaju presudu, ni znamen, u zemlji koja ih je prodala. Ništa.
Zato uvijek kad prođem pored Lovćenske vile na Cetinju, pomislim na ponosne heroje naše slavne istorije, ali i na davljenike sa broda Mis Pat. Ne znam da li je to grešno, čuvati ih u memoriji kao slijepe putnike jednog spomenika.
Bonus video:
