Iako je trajala gotovo pet decenija jugoslovenska kultura nije porodila mnogo neprijepornih vrijednosti. Narvno - Andrić i Krleža, novi val i zagrebačka škola crtanog filma, crni talas i Šijanovi filmovi, naivci i praksisovci, Kiš i Kovač, nije da nije bilo toga, ali, pet decenija mogle su poroditi kudikamo više onoga što nazvasmo nespornim vrijednostima. Arsen je, nesumnjivo, bio jedna od njih. Bilo je to vidljivo svih ovih dana nakon njegovog odlaska (ako pjesnici zaista odlaze), jer jednako dirljive i lijepe emisije i priloge o Arsenu mogli ste gledati na srpskim, hrvatskim, bosanskim ili crnogorskim televizijama... Bez ikakvih ograda i pojašnjenja koja (pre)često prate naše, tzv. regionalne priče.
Ali, mimo tv programa i uobičajenih prigodnih riječi, zahvaljujući mogućnostima današnjih tehnologija, siguran sam da je svaki građanin napravio svoju ličnu “emisiju” o Arsenu. Onoga časa kada ste sjeli za kompjuter, i po you tubeu potražili svoje omiljene pjesme sa potpisom starog majstora, upravo ste uradili to. To je bio vaš lični “ceremonijal opraštanja”, da upotrijebimo termin Simon de Bovoar povodom Sartrovog umiranja.
A tamo vas je, po ko zna koji put, sačekala “Djevojka iz moga kraja”. Dok slušate - U očima njenim more / svjetluca joj sol u kosi / ona ne da da je slome / otima se i prkosi - shvatate da vam je, nekada davno, Arsen pomogao da razumijete i neke zaista važne stvari... Koje možda bolje izgledaju u stihovima nego u iskustvu, ali to više govori o poeziji nego o stvarnosti.
Na koncu, dokazao je da šansona nije ekskluzivno francuska stvar, on je zaista bio uz rame Brela i Aznavura, najvećih... Taj tako osoben glas. Autentični pjesnik. Šarmer čiji šarm je odolio decenijama koje su sve, ili gotovo sve, unizile i prikazale u najgorem mogućem svijetlu.
Njegov vapaj “O, mladosti” vjerovatno je jedini refren koji je svako od nas makar jednom otpjevušio.
Jedini je opjevao osvajanje zrelosti, ono doba kada valja “čistiti život”: “Čistim svoj život, da spasim dok je vrijeme, / malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme”.
Po talentu i jedinstvenosti on je bio južnoslovenski Džoni Keš. Po pjesničkom daru uz rame sa najboljim šansonjerima, tim modernim trubadurima.
Koliko puta ste pozvali u pomoć Arsena objašnjavajući nekoj ženi da se vaš susret morao dogoditi: “Sve te vodilo k meni, sve što rode samoće, Mala primorska mjesta, isti pisci i ploče”. Naprosto, nije bilo emocionalne situacije u kojoj vam Arsen nije mogao biti od pomoći. “Mi smo bili na početku istim vinom opijeni, / I kad si išla krivim putem, sve te vodilo k meni.”
Kao što je njegova Gabi znala da je “on voli na svoj način”, tako je i sve što je radio radio “na svoj način”. Što će reći - majstorski, bez ostatka i hrabro... Imao je taj božanski dar - da druge učini sretnijima. Njegove pjesme činile su nas - boljima. I to u vrijeme koje je sve uradilo da budemo što gori.
Ali, kad odlaze istinski umjetnici valja zaboraviti opšta mjesta. Pjesnici nastanjuju najljepše vrtove nekakvog Eshaton sitija, vjerujem. Tamo je i Arsen, mora da čitav vrt odliježe od nekog njegovog refrena. “To škrto sunce što je palo...”
Kažu da je veliki Vergilije nudio svoje golemo imanje onome Rimljaninu koji mu postavi pitanje na koje ne može odgovoriti nekim od stihova iz svojih spjevova. Tako i Arsen - gotovo da ne postoji emotivno i egzistencijalno stanje za koje ne možete pronaći pravu riječ u pjesmama čudesnog hrvatskog šansonjera.
Taj ubjedljivi zahvat u totalitet stvari, to je odista moćno... Poezija i muzika, vjerovatno jedine, to mogu. Arsen nam je svojim životom (i svakim stihom - a to je jedini život pjesnika) to lijepo objasnio.
Bonus video:
