STAV

Zemlja tajkuna i nadničara

Mladi odlaze jer je bolje sjutra "dato pod zakup na 99 godina"
5 komentar(a)
Plantaže, Foto: Zoran Đurić
Plantaže, Foto: Zoran Đurić
Ažurirano: 22.08.2015. 08:24h

Kada su u vrijeme industrijalizacije Socijalističke Republike Crne Gore fabrike trebovale seosku radnu snagu, u gradove su se zajedno odselili seoske gazde i nadničari. To je bila prilika da se po statusu izjednače, svi su postali radnici.

Tranzicija i privatizacija su razorile industriju koja je decenijama prehranjivala stanovništvo Crne Gore. Industrijski centri su postali gradovi beznađa i bijede, a radnici su završili u penziji, na biroima rada ili na ulici.

Uporedo sa uništavanjem proizvodnih giganata, kreatori novog poretka su se posvetili ekspanzivnom razvoju turizma kao uslužne industrije. Izgradnja turističkih sadržaja, kojoj uglavnom prethodi izdavanje ili prodaja dijela morske obale stranim i domaćim tajkunima, nije samo interes nacionalne ekonomije nego i šansa za uvećanje ličnog bogatstva brojnih pojedinaca u vlasti i izvan vlasti. Privatno javno (i tajno) partnerstvo praktikuje se i u drugim zemljama, dok se u Crnoj Gori olako pribjegava izdavanju državnog zemljišta pod zakup na rok od 90, odnosno 99 godina.

S obzirom na to da turistička privreda posluje sezonski, desetine hiljada nezaposlenih građana Crne Gore imaju jedinu mogućnost da u svojstvu nadničara rade godišnje po 2-3 mjeseca na Crnogorskom primorju ili na Plantažama „13. jul“ u Podgorici. Nesporno je da su i svi drugi radnici izvan javnog sektora manje-više sezonci, odnosno nadničari. Čak čuveni „Porto Montenegro“ radinke zapošljava samo na šest mjeseci.

Većina nezaposlenih zdravstveno su nesposobni za odmor u primorskoj vrevi, a kamoli da tamo hljeb zarađuju. Traže se mladi i školovani kadrovi, traže se izdržljivi i zdravi ljudi. Poznavanje stranih jezika je neophodno čak i na građevinskim poslovima u budućim stranim rizortima kao što je Portonovi.

U sezoni 2014. godine biroi rada izdali su oko 32.000 radnih dozvola, od čega 8.944 za domaće radnike a 23.061 za strance. Nastojanje države da u 2015. godini smanji broj dozvola za strane radnike prinudilo je građevinare i hotelijere da strance zapošljavaju na crno, što je ustaljena praksa.

Pod postojećim uslovima rada i smještaja rade samo nevoljnici koji su primorani zadnji atom snage žrtvovati za svoju porodicu. Mnogi rizikuju živote radeći teške poslove u nehumanim uslovima. U Plantažama im traže uvjerenje od suda da se protiv njih ne vodi krivični postupak, dok se visoki funkcioneri iz istražnog zatvora vraćaju u svoje fotelje. Zdravstveno stanje nadničara za poslodavce i državu je zadnja briga.

Nesporno je da uslužna industrija donosi profit državi i pojedincima, nesporno je da broj sezonskih radnih mjesta premašuje „onih 40.000“, ali razorena proizvodna industrija nedostaje sjeveru i centralnom dijelu Crne Gore, nedostaje svima. Mladi školovani ljudi napuštaju Crnu Goru, dok se sjever raseljava i iseljava, jer je bolje sjutra „dato pod zakup na 99 godina“.