U zadnje vrijeme sve veći broj ljudi mi se obraća kao „ekspertu“ za grinje što mi je naravno veoma simpatično.
Danas u svijetu postoji veliki broj izuzetnih naučnika, i čitavih instituta koji se bave grinjama kao jednom od najvažnijih grupa štetočina u poljoprivredi, grinjama u slatkim vodama i morima kao jednom od najbrojnih grupa organizama u tim staništima, grinjama (krpeljima) kao prenosicima velikog broja oboljenja od lajmske bolesti do krpeljskih encefalitisa, pa do kućnih grinja koje su izazivači alergija i slično.
Želim da kažem da nisam toliki „ekspert“ (i da znam da malo znam, ali opet ne i da ništa ne znam) kao što me neki (nevažno da li sa dobrom ili lošom namjerom) žele vidjeti, ali za razliku od onih koji me „naučno“ prozivaju, moje reference u međunarodnim časopisima je lako pronaći (dovoljno je ukucati moje ime i ResearchGate da se izlistaju). Takođe moj politički angažman kao sad već bivšeg člana bivšeg Savjeta DF-a nije neka tajna.
Odavno nemam iluzija da se pored Šijakovića, Rastodera i drugih naučnika može u Crnoj Gori postati OMSUN.
U svom tekstu u Vijestima (1.8.2015) pokušao sam predočiti sa kakvim se problemima suočavaju naučnici u Crnoj Gori koji se bave prirodnim naukama i drago mi je da sam u tome uspio. Tada nisam polemisao sa gospodinom Rastoderom, niti imao potrebe da odgovaram na njegova pitanja. S obzirom da je gospodin Rastoder u svom tekstu iznio dosta neistina nalazim priliku da odgovorim na njih ali i da prekinem polemiku sa gospodinom Rastoderom na ovu temu, jer za razliku od jedne akademske rasprave koju sam imao u „Vijestima“ sa akademikom Vukoslavčevićem, ova polemika ne pričinjava mi nikakvo intelektualno zadovoljstvo. Terminologija tipa „političke inkvizicije“, „naših i njihovih redova“, „čistilišta od nepodobnih“, „prljavih poslova“, „ubačenih elemenata“, nije dio mog akademskog rječnika, niti dio mentalnog sklopa nekoga ko je u zvanje redovnog profesora (Bilten 314) izabran sa 73 rada (iz oblasti istraživanja grinja i slatkovodnih puževa) objavljena između dva izbora u časopisima koji se nalaze u SCI/SCIE listi (u odnosu na dva rada koliko je uslov za izbor u zvanje redovnog profesora).
Rad Naučnog odbora UCG je jasno regulisana Statutom Univerziteta gdje stoji jasno da Naučni odbor provjerava blagovremenost i ispunjenost uslova za izvor u akademska i naučna zvanja. Sve odluke na Načnom odboru su donijete i donose se javno. Ocjenu uslova o ispunjenosti uslova za izbor mentora radi novoformirani Odbor za doktorske studije UCG (čiji ja nijesam član) tako da očigledno gospodin Rastoder nije dobro informisan. Odluku da gospodin Rastoder ne ispunjava uslova da bude mentor donio je Senat UCG jer gospodin Rastoder ne ispunjava uslove predviđjene Pravilnikom o doktorskim studijama (koji je donio Senat kao najviše akademsko tijelo Univerziteta) da profesor da bio bio izabran za mentora mora da ima radove objavljene u međunarodnim časopisima.
Gospodin Rastoder u svom članku u Vijestima (16.8.2015) polemiše sa mojom izjavom na „Portalu Analitika“ da je samo „sa dvije sjednice Senata vraćeno 20 doktorata sa Filozofskog fakulteta“ (što je više nego ukupan broj doktorata iz prirodnih nauka u posljednjih 20 godina). Doktorande i nihove disertacije razmatra, prihvata ili odbija Senat UCG, na osnovu mišljenja Naučnog odbora (ranije), odnosno sada Odbora za doktorske studije. Svugdje je normalno da kad se prijavite na neki konkurs da neko treba da provjeri da li je prijava blagovremena i da li su ispunjeni uslovi precizirani konkursom i odgovarajućim zakonskim aktima. Naučni odbor utvrđuje da li su naučni radovi zaista objavljeni u naučnim časopisima koje kandidat navodi, u kojim bazama i kategorijama se nalaze, da li su naučni radovi objavljeni u časopisima koji se nalaze na listi tzv. predatorskih časopisa pa do toga da li su naučni radovi, knjige ili udžbenici plagijati ili nijesu. Kao osoba nemam nikakav problem da se izvinim i popravim grešku ako sam u svom poslu nešto predvidio ili pogriješio.
Pre nekog vremena na stranicama „Vijesti“ čestitao sam ministrici nauke „prvi uspješno odbranjen crnogorski plagijat“ na čemu se sad javno izvinjavam jer sam u međuvremenu saznao da nije prvi.
Naime prelistavajući arhivu „Vijesti“ (23.12.2012) pročitao sam (da i ja ponešto citiram): „Osnovni sud u Baru presudio je da je akademik Rastoder neovlašćeno prepisivao djelove tekstova dr Živka Andrijaševića“.
Iskreno mislim da nikakav sud ili komisija ne treba da utvrđuje da li je nešto plagijat ili nije i da je to pitanje inteligencije (i akademske hrabrosti) svakog člana akademske zajednice da zaključi da li je rad „A“ jednak radu „B“. Jasno da gospodin Rastoder ima svoje mjesto u crnogorskoj nauci, i ja mu želim puno uspjeha u načnom radu, ali mislim da je gospodin Rastoder nije osoba koja meni a i bilo kom drugom treba da spočitava etiku u nauci.
Bonus video:
