Rijeka komentara ovih dana na predlog zakona da se kazni onaj koji ne ustaje na intoniranje himne. Odličan sparing meč za plan da se ne/formira radna grupa za izgradnju povjerenja u izborni proces. Opet klip u točak. Vrapci već znaju da je vlast vješta a opozicija porozna na nacionalističke podvige i političku sujetu. Ono što mene tjera da ovaj tekst počnem baš tim je to da u himni kao ni u budućoj radnoj grupi (ukoliko ovaj predlog uleti pa sve pione ne obali i postroji na dvije suprostavljene strane) neće biti žene, kao ni u himni kćerki. Sinovi crnogorskog stijenja će opet eliminisati najveću marginalizovanu većinu. Ženska politička mreža se ne oglaša povodom nagovještaja formiranja privremenog parlamentarnog tijela. Bilo mi je za očekivati da traži jednak broj žena u toj grupi za izgradnju povjerenja i predloge kandidatkinja. Farsa te političke grupe je gora od fakta da žena nema tamo gdje im je mjesto. Njihov prijem kod aktuelnog lidera DPS-a i predsjednika države nije osnažio političku akciju da se ozbiljno umiješaju u politiku koja se vodi u CG. Opet je sve na nivou simbola na reveru. Suština je da žena ima, ali intervencije u političku realnost izostaju. Čemu će nam sva ta tijela i sve te politike i svi ti politički savezi. Da se kaže da ih imamo, da smo odmakli kao lideri u regionu, da lažemo okolo. Da se plješće frenetično u parlamentima jer smo od međeda dogurali do političkih foliranata. Na jednom drugom mjestu okupilo se 40.000 hiljada ljudi oko slučaja ubijenog mladića kojeg su vlasti, da bi prikrile svoju umješanost u kriminal, prvo proglasile problematičnim samoubicom, a potom selektivno priznale, pod pritiskom, da se radi o ubistvu. Četrdeset hiljada ljudi je odbilo da budu anonimni brojevi koji se boje, sklanjaju pred zločinom, pokazalo odlučnost da izađe iz laži koja je postala zvanična istina, ustalo dok ih gazi politička čizma elita na vlasti i od njihovih života formira logore. Odbilo je da prihvati da je normalno da roditelji sahranjuju sopstvenu djecu. Teško je podnijeti da se očekuje da nas samo smrt rođenog djeteta pokrene jer smo odlučili da izbjegavamo odgovornost za život koji živimo.
Predlog zakona kojim se afirmišu kazne za neustajanje himni treba da bude krinka predlogu koji je Vlada CG uputila u vidu zakona o Vojsci CG, kojim se traži uvođenje dobrovoljnog služenja vojnog roka. Ponovo uspostavaljanje evidencije vojnih obveznika i dobrovoljne vojne obaveze građana CG u glavi mi odzvanja kao rafali rezervista i dobrovoljca koji prolaze ulicama bokeških gradova i idu na Debeli brijeg na Konavle. Obnavlja mi se sjećanje na 3. oktobar i na formiranje logora Morinj pošto je vojska prethodno prešla na teritoriju Konavala, pohapsila domaće i formirala logor za komšije, a onda ih izložila torturi suprotno svim zakonima ratnog prava. Do danas država nije priznala zločin, ali plaća. Vidim i pojedine na TV kako huškaju. Sjećanja su svježa, crna i bolna. I taman smo nešto uradili prigovorom savijesti kad nekadašnji vojni obveznik u liku ministra vojnoga (glasnik) hoće da proglasi opet dobrovoljnost u vojsci (čitaj militarizaciju). Koga treba da motivišu i gdje treba da ih zlo/upotrijebe, koga očekuju da će da brane, odakle i za koga treba da se vrate ubice? Za koju novčanu naknadu kojom će navodno riješiti to što nemaju drugog posla? Mediji su opet pokazali kako ništa nisu naučili. A kako bi kada nije došlo do lustracije nekadašnjih garnitura uređivačke politike medija tako da APEL ANIME - Centra za žensko i mirovno obrzovanje Kotor, koji je uputila u javnost kada je obnarodovan predlog izmjena zakona o vojsci, sa stavom protiv, nisu uzeli za ozbiljan. Nisu prepoznali drugi glas od pingvnoskog klimanja glava političara i poslanika i nezainteresovanog stava sirotinje koja se ionako ništa ne pita. Od pritiska iz civilnog društva ni traga ni glasa. Ali taj glas je davno utišan i poluprivatizovan uputstvima sa evropskih adresa. Adrese su tražile civilizovan otpor sa nametnutim temama, birokratijom i pripitomljavanjem otpora i akcije. Svako ima predlog kako da se stigne do rješenja. Nije bilo ni jednog zdravorazumski postavljenog pitanja što će nam dobrovoljnost ako imamo NATO - za kojeg su naše političke elite rekle da je to bezbjednosni faktor koji će da nas brani od svega, pa je to razlog za naše ulaženje u taj vojni savez. Od koga treba da se branimo? Ko nas napada i od koga treba da se bojimo?
Istina je da političke zajednice u regijama ponavljaju politike devedesetih. Ne može se na politikama zla graditi politika mira. Politike zla nisu pobijeđene iako aktuelni predsjednik reče prije neki dan da je politički problem Kosova i Srbije zapravo istorijski problem. E pa, ne može baš biti. Lakše je ubaciti sve u koš istorije i relativizovati! Na taj način odgovornost za devedesete može da se precrta kada su prsti svih balkanskih političkih diletanata i samoprozvanih vojnih analitičara zakuvali politički problem u Jugoslaviji i na Kosovu. I upakovali rat. Razjarili ga, zapalili i razbili zajednice i pokušaje da se na miran način sačuvaju životi i stečeno. Eto nam opet sa istom ekipom. Nije me iznenadilo što nijedan medij nije objavio APEL, ali me je pogodilo da nijedna lekcija ni na jednom nivou nije naučena. Ovdje nema autorskog novinarskog pera koji će proparati do krvi, kao što su to na nekim drugim mjestima u tekstovima uradili novinari/ke iznoseći na vidjelo zločine politika koje živimo svi u regiji. Da, u CG, nema uređivačke politike niti jednog medija koji podržava antimilitarizam. Ispred nosa nam protrčava iznova militarizacija domova, porodica, škola, fakulteta, dok se kale pera i političke besjede o kazni za sjedjenje na himnu. Ministar vojni nas je podsjetio da nam je vojska neodvojiv dio našeg bića. Da u sistemu obrazovanja koji još funkcioniše da veliča bitke i krv pa nam je i 7. oktobar izbor za dan vojske, dan krvave bitke jednih protiv drugih. Da u sistemu odbrane u kojem se svi zločini moraju sakriti iza kolektivne ne/odgovornosti. Kćeri će da rađaju a sinovi će da ubijaju. Gdje se to brani država? U međunarodnim zločinima za teritoriju, gorivo ili profit? U političkom organizovanom kriminalu? Do kada će krimosi sjedjeti ili ustajati na himnu, što je manje važno, ali nije da nije da li to rade u foteljama ili na zatvorskim stolicama.
Nakon himne Hej, Sloveni postala sam osjetljiva jer je i u njoj nedostajalo žena i kćerki. Tada sam još bila ponosna na zemlju i himnu. Možda nam tamo i nije mjesto, sad već mislim. Nakon onog što je učinila vojska Jugoslavije, ona narodna i puna naše braće, očeva i sinova, uhvatila sam sebe da mi je zbog takve decenijske podmetačine mučnina od buđenja i osjetljivosti na diskriminaciju žena tamo gdje se odaju priznanja. Kada se već traže kazne za sjedjenje na himnu onda neka se upotrebe kazne za neimenovanje žena u profesijama jer su po važećem zakonu o rodnoj ravnopravnosti takođe uvedene. Ne treba biti puno politički obrazovan pa ne uvidjeti da naša boljka nije izostanak niti sjedjenje na himnu. Naša je boljka što smo besudna kuća. Nepravda se širi ne sve strane dok se prijeti sjedjenju. A zakoni ne primjenjuju dosljedno i za svakog.
Čuvari njenog poštenja koji bi trebalo da militarizacijom uma postanu branitelji/ke će vjerovatno imati zadatak da one koji odbiju da ustanu ili plate kaznu dovedu u red poput onih grupa koje su u oktobru pretprošle godine demolirali imovinu građana, tukli ljude koji drugačije misle. To nam je još jedan prsten sada dobrovoljno vojni tako da nas uz sve druge brojne bojne odrede dovoljno dobro ustroje dok nas Evropa bude podržavala pljeskom i retorikom kako smo lideri u regionu, a mi ćemo oštriti noževe i dalje falsifikovati demokratiju i mir. Kćerke, nema nas nigdje sem u čituljama, tako da nam i ustajanje na himnu izmiče.
Autorka je psihološkinja
Bonus video:
