SRDAČNO S KOSOVA

O knjigama i podsjećanju

Ima i knjiga koje bi da čitamo ponovo, ne jednom ili dva puta, već svakog dana. Knjiga koje nas podjećaju kakvi smo bili, kako smo stigli dovde, i kako možemo ići dalje
2 komentar(a)
knjiga, Katherine Brook, Foto: Huffingtonpost.com
knjiga, Katherine Brook, Foto: Huffingtonpost.com
Ažurirano: 06.08.2015. 05:44h

Ogromnu većinu knjiga koje čitamo, pročitamo jednom u životu.

Rijetko ima i nekih izuzetnih knjiga - kao što je za mene, na primjer, Ime Ruže Umberta Eka - koje nas toliko obuzmu jezikom, zapletima, likovima i atmosferom, da volimo da ih pročitamo makar još jednom.

Ima knjiga koje očaravaju načinom pripovijedanja i onih koje nas obuzmu pričom koju nam pričaju. Neki vole čistu književnost, a drugi bi više da čitaju i popularnu beletristiku, naročito “lake” romane, prigodne za čitanje na plaži, između dva kupanja. Neki više vole memoare slavnih ličnosti, a drugi se pak raduju istorijskim romanima, naročito onima čija se radnja dešava u prepoznatljivoj, lokalnoj istoriji. Nekome je draža fantastika - naučna ili bilo kakva druga - dok ima mnogo onih koji dušu daju za dobar krimić ili horor. Neki vole Hemingveja, Markesa, Kadarea ili Andrića, dok drugi više vole Nila Gajmana, Murakamija, Tomasa Pinčona ili Roberta Bolana.

Šta reći - ukusi su različiti, i o tome ne treba uopšte raspravljati. Važno je da se čita.

* * *

Zavisno od profesije kojom se bavimo, volimo da čitamo i odgovarajuće stručne knjige.

Kao novinar, mnogo volim da čitam knjige o novinarstvu, a takva je knjiga Svi predsjednikovi ljudi - klasična priča o istraživačkom radu novinara Boba Vudvorda i Karla Berstajna u otkrivanju Votergejt skandala i korupciji unutar adminstracije američkog predsjednika Ričarda Niksona. Ili knjiga Hard News, novinara Seta Mnukina, koji dokumentuje skandal koji je skoro uništio kredibitet Njujork Tajmsa, kad je novina objavila nekoliko priča mladog novinara Džejsona Blera, za koje se kasnije ispostavilo da su bile fabrikovane i plagijati.

Naravno, knjige o novinarstvu su svakako manje interesante ljekarima, koji zasigurno više vole čitati o svojoj profesiji, ili advokatima, koji osim stručnih knjiga vjerovatno mnogo više uživaju u romanima Džona Grišama, iz kojih mogu čak i naučiti mnogo šta o funksionisanju pravde, sudstva i advokature.

Naravno, ne čitaju svi koliko treba i šta treba!

Eto, na primjer, balkanski političari, kojima je posao da znaju sve, izgleda da spadaju u onu grupu građana koja najmanje čita; zajedno sa uličnim prodavcima, fizičkim radnicima i džeparošima sa autobuskih stanica, političari na Balkanu retko da pročitaju nešto više od jednog ili dva novinska naslova nedjeljno!

Svakako, neko će upitati: zašto da čitaju, kad znaju sve što im treba da znaju?! A ono što ne znaju, mogu naučiti gledanjem filmova, što je manje naporno od čitanja!!!

Odgovora na ovakva pitanja, naravno, nema i ne može biti! Jer čitanje je stvar individualne kulture, podstaknuto željom za proširenjem znanja i potrebom za nečim što bi se moglo nazvati istinska duševna hrana, koja se ne može zamijeniti pojednostavljenim surogatima kao što su filmovi. Što znači da je Ime Ruže sa Šonom Konerijem dobar film, ali nije ni blizu Ekove knjige. Ili, kako je to lijepo rekao sam Eko: “Ovakva knjiga je kao Klub Sendvič, sa ćuretinom, salamom, paradajzom, sirom i salatom. A film je primoran da izabere samo salatu i sir, i odbaci sve ostalo - teološku stranu, političku stranu…”

Svakako, nisu svi političari isti! Ima ih koji čitaju - neki manje a neki više - što se da vidjeti po načinu izražavanja; na Kosovu bismo, na primjer, ako ćemo suditi prema načinu kako poslanici parlamenta govore na javnim nastupima, mogli zaključiti da od 120 poslanika njih 80-ak ne čita ništa, 20 čita samo naslovne stranice novina, čitulje i pokoji strip ili roto-roman godišnje, dok od preostalih 20, polovina čita samo prvih dvadeset i posljednjih dvadeset strana neke knjige. Ostalih deset su jedini koji čitaju predloge zakona koje skupština izglasava i pokoju, uglavnom politički relevantnu, knjigu. (U posljednjih par godina na Kosovu su najpopularnije i najprodavanije esejističko-političko-istorijske knjige, naročito one o dešavanjima posljednjih decenija, čiji su učesnici još politički aktivni).

Istovremeno, među političarima ima i onih koji čak i sami pišu knjige, mada većina takvih sami ne čitaju ništa drugo, a neki čak i unajmljuju pisce da im napišu knjigu sjećanja ili kakav političko-društveni traktat, koji potom koriste kao osnov za izbornu kampanju.

No, nisu samo političari loši čitaoci! Mnogo novinara spada u sličnu grupu. Dovoljno je vidjeti kako pišu, kako govore, kako misle. Onda, osim novinara u takve spada i mnogo univerzitetskih profesora, mnoštvo javnih i poznatih ličnosti, koji o sebi redovno (i nesvjesno čak) govore u trećem licu.

Kad stvari pogledamo sa ove strane, nije čudo da smo tu gdje jesmo! Mogli bismo čak reći da nije toliko loše, jer može biti još gore!

* * *

A ima i knjiga koje bi da čitamo ponovo, ne jednom ili dva puta, već svakog dana.

Knjiga koje nas podjećaju kakvi smo bili, kako smo stigli dovde, i kako možemo ići dalje. Ne onih knjiga sa izmišljenim istorijama, punih mitova i nacionalističkog huškanja, smišljenih da bi dnevnim vladarima osigurali slijepe sljedbenike u njihovim pohodima za vlast, već knjiga koje nam kazuju da smo ovdje, na ovome Balkanu, u dobru i u zlu, živjeli zajedno, Albanci, Crnogorci, Srbi, Hrvati, Muslimani, katolici, pravoslavci, već više od hiljadu godina. Često u sukobu, ali još češće u saradnji.

Takve knjige nam trebaju. Da nas podsjete da smo tu zajedno od davnina, a današnje su razmirice kasniji proizvod.

Da ih čitamo svaki dan.

Autor je glavni i odgovorni urednik Koha Ditore, najvećeg dnevnog lista na Kosovu

Preporučujemo za Vas