Njujork; uvijek pun iznenađenja. Stjecište mnogih Crnogoraca, još od XIX vijeka. Ovdje svako donosi nešto svoje i tu ostavlja. Svi donose taj grumen zemlje svoje... Onda, te boje, rase, najednom se stapaju. Pa, i ovog ljeta: 1993.
- U početku su vam ti odnosi boja drastični, ali vremenom to izblijedi - veli mi slavni crnogorski reditelj, Živko Nikolić. - Dobro bi bilo kada bi mi to tamo razumjeli. Jer, ovdje se ljudi okupljaju oko posla, oko života, a ne oko ideologije... A, bogami, zima je strašna u Njujorku. Prošle zime, sve što sam imao, obukao sam, i, opet, ne pomaže... U Njujorku je dobročinstvom dr Dušana Kosovića.
- Dr Kosović je psihijatar visokog ranga, ovdje izuzetno cijenjen, njegova ordinacija je uvijek krcata onih koji kod njega traže pomoć - kaže Nikolić. - Očigledno umije da pomogne ljudima. U svojoj knjizi o problemu stresa s velikom mudrošću, autoritetom, iskustvom, nalazi vrlo uvjerljiva i dragocjena objašnjenja za tu bolest ovog doba. Tako bi to štivo, koje pruža mogućnost da se sačini jedan valjan dokumentarni film, ponajviše bilo upućeno na stres onih ljudi koji ovdje dolaze i pokušavaju da puste korijen na tvrdom i vrelom američkom asfaltu.
Na velikom raskršću
I: otkud Živko Nikolić u Njujorku?
- Možda je tačno da su sve iseljeničke priče ispričane, sve iseljeničke samoće opjevane, sve čežnje za zavičajem oplakane. Ali, opet, svaka suza je iznova, kao prvi put, svaki bol je iz početka - naglašava Živko. - Svaki odlazak u tuđinu, naravno, ima svoju priču. Moja je prosta. Jednostavno, tri-četiri godine skoro ništa nijesam radio tamo, odbijali su me u Zajednici kulture Srbije za projekat koji sam nudio. Tako sam se osjetio suvišnim tamo i potražih više sreće ovdje, u ovom prostoru, gdje bi, eto, sada trebalo početi iz početka. Kažem, iz početka, zato što je ovdje kinematografija posve drugačija, svijet je drugi, filmovi se traže drugačiji od onih koje sam ja tamo radio. Ovamo, kao prvo, nemam Crnu Goru, a to je bilo moje tematsko opredjeljenje...
Podsjećam Živka da se, po svemu sudeći, nalazi na velikom raskršću.
- Nalazim se na zbilja velikom raskršću. Očigledno je da više svoj autentični svijet ne mogu njegovati, a teško mogu prihvatiti ono što ovdašnje tržište traži, jer izvan zahtjeva tržišta ništa ovamo nije lako uraditi - veli slavni reditelj. - Ovdje je prava i osnovna mjera za težinu jednog filma, to koliko grla ućeraš u bioskop, odnosno koliko dolara na kasi pokupe. Nekakava umjetnost, to malo koga zanima.
Mnogi filmski „bosovi“ se naprosto iščuđavaju šta je to kad im pomeneš filmsku umjetnost. Sad pokušavam, razmišljam o tome, da napravim film koji bi pomirio ovce i vukove. Šta će od toga biti, vidjećemo. Veliko iskušenje. Amerikanci malo poznaju našu kinematografiju, zapravo, malo poznaju evropski film. Prava je rijetkost da se neki evropski film prikaže u iole boljem bioskopu. Distributeri koji drže bioskope čuvaju to za svoje filmove. Čak se može naći pođekoji dobar američki film koji ne može ući u „pravi“ bioskop, jer njegov distributer nije dovoljno jak. Ovdje je opasna borba za prostor, za publiku, za novac, jasno. U Americi se snimi godišnje mnogo filmova. To su uglavnom filmovi koji ispunjavaju komercijalne zahtjeve. Poneki se otme i to je onda događaj.
O, Bože, gdje sam ja ovo…
Sjedimo u restoranu La Maganette, na uglu Treće avenije i Pedesete ulice, našem prijatnom sretištu.
- Moj mir je u radu. Ako ne radim, onda nemam mira. Osim toga, čovjek koji je vezan za svoj zavičaj u kojemu se događaju čudesa, teško može naći mir, bilo gdje na kugli zemaljskoj. Jer nemir nosimo sobom - kaže Živko. - Ovdje mi, koji smo došli iz okrvavljenog zavičja, ne umijemo više ni o čemu drugom pričati osim o tome šta se tamo događa, šta se može dogoditi, ko je gdje, ko je s kim, ko je za koga. Čitaju se novine, gleda TV, traži se ono između redova, prizivaju se vračare, gleda u karte...
Veli mi Živko da se u Njujorku osjeća kao vojvoda Draško u Mlecima!
- Svaki dodir s novim, do tada nepoznatim, pokreće u čovjeku motive koji mogu biti, naravno, od nekakve stvaralačke koristi. Ali, takve koristi imaju svoju cijenu. Osim toga, osjećam se ovdje pomalo zbunjen i koji put mi se učini da sam više znao o Americi dok je nijesam vidio - priča Nikolić. - Koji put, idem tako kroz Njujork i upitam se: O, Bože gdje sam ja ovo?! Kud idem? Odakle dolazim? Šta ću ja ovdje? Amerika, Amerika! Lako daruje, lako kažnjava. Ovdje je sve moguće. Nekad mi se učini da je to zemlja sanjara koji su ovdje došli da potraže ono što nijesu imali. Nekad, opet, da je to zemlja surovnjaka koji su došli da otmu i odu. Mnoge kuće su sklepane od dasaka, vrata su im sa hiljadu brava, ograde visoke, psi ogromni, opasni, dobro uhranjeni. Moj prijatelj Čedo iz Los Anđelesa je šutnuo pašče koje mu je pojelo ručak. Žena, čije je to pseto bilo, pozvala policiju, nasrnula na nesrećnog čovjeka da ga bije, psovala ga i tražila da se on psu izvini! Amerika je zemlja ljudi koji su ovdje došli privremeno, a najčešće ostaju zauvijek. Malo srećnika uspije da se otme svemu tome i na vrijeme stigne u svoj zavičaj da se tamo bar na kraju lijepo sahrani, kako dolikuje čovjeku. Ovdje su sahrane bez tužbalica i lelekača. Čovjeka stave u gumenu vreću kao za spavanje, zašniraju ga i čekaju neko vrijeme da se neko njegov javi i sahrani ga. Ako se niko ne javi, začeprkaju ga ljudi za to određeni, i niko više ne zna đe je taj nesrećnik skončao. Zagube mu se kosti zanavijek. Strah od toga je kod naših ovamo veliki. Otuda mnogi naši ljudi kad ostare, osjete kraj, pa dođu u stari kraj da tu počinu. Da počinu, bogme, i od priča o čudima i čudesima, o zlatnim rudnicima, da počinu i od tog straha da im kosti ne ostanu na Long Biču, ili u Santa Moniki, Majamiju ili na Floridi...
Obućar i cipele
Ljeto njujorško. Prošetasmo do Rokfelerovog centra. Moj prijatelj, Gusinjanin, Bajram Vukelj, pravi nekoliko snimaka.
- O sebi u ovom velikom i složenom svijetu manje znam negoli ikad. Čovjek sebe ne poznaje dovoljno dok se ne izmjesti iz svog prostora - kaže Živko - ali, opet, o sebi u ovom svijetu ne znam mnogo. Ovdje sam, ipak, malo vremena. Godinu i po dana. Malo ili mnogo, znaće se možda kasnije.
I: odavde, s Menhetna, pogled na zavičaj. - Kad se vide baš ovi ljudi koji žive u Americi, raznih boja, raznih nacija i nacionalnosti, i tako žive vrlo tolerantno, nalazeći razloga što su zajedno, onda prosto začuđuje sve to kod nas. Pa nijesmo ni manje mudri od njih da ne bismo shvatili da je zdravo udruživati se oko kore hljeba, a ne oko nekih apstraktnih ideja i nejasnih ideologija. Ali, ja nijesam stručan za struktuisanje društva i ne bih htio da padnem u grešku da govorim o nečemu što uistinu ne znam - naglašava slavni crnogorski filmski reditelj Živko Nikolić. - Problem je, čini mi se, što se politikom bave i oni koji zaista o njoj ne znaju ništa. A treba mnogo znati da bi se razmišljalo na politički način. Nije dovoljno da neko dobro poznaje svoju umjetnost ili svoju ekonomiju ili svoje pravo, ili da je dobar pjesnik, pa da može biti stručnjak za sve. Obućar još ne bi trebalo da ide dalje od cipela...
Tutnji Njujork; na Tajms skveru.
Bonus video:
