VIŠE OD RIJEČI

Kišolovka

Oživljeni barbarogenije. Neobarbarogenije podgrejava srpski pasulj od pre četrdeset-pedeset godina i neodoljivo prdi, ne priznajući pritom uticaj evropskih petomana, čime smrad koji se širi nije ništa manji
218 pregleda 58 komentar(a)
Danilo Kiš, Njegoš, Foto: Wikipedia/Hypeborea
Danilo Kiš, Njegoš, Foto: Wikipedia/Hypeborea
Ažurirano: 13.01.2019. 04:18h

U jednom pismu Pekiću sa Zlatibora, Kiš iznosi vrlo preciznu opservaciju „barbarogenija“.

Evo kako se Mirko Kovač prisjeća toga: „U toj hajci, u tim brutalnim prizorima izgona jednog pisca, Kiš je odmah prepoznao nakazu nacionalizma. Zapravo, on je to slutio i otprije, a dokaz je njegovo pismo Pekiću od 26. juna 1972. godine, nakon što smo zajedno proveli na Zlatiboru nekih desetak dana. „Na Zlatiboru smo Mirko i ja razradili famozno Delo.

Oživljeni barbarogenije. Neobarbarogenije podgrejava srpski pasulj od pre četrdeset-pedeset godina i neodoljivo prdi, ne priznajući pritom uticaj evropskih petomana, čime smrad koji se širi nije ništa manji.

Neonacionalistički, ili čak, nacistički koncept kulture - to takođe. Ja nemam nameru da im dozvolim da se potkusuruju sa mnom“ (Mirko Kovač, Pisanje ili nostalgija).

Lijepom slučajnošću, ako to tako zovete, nedavno smo u Podgorici bili u prilici čuti zanimljivo predavanje Radivoja Cvetićanina (čitaoci Arta znaju o čemu govorim - u današnjem broju je drugi nastavak Cvetićaninovog teksta) o slavnom Konstantinovićevom eseju o barbarogeniju koji je bio svojevrstan uvod u Filosofiju palanke. Još važnije, taj esej je suštinska dijagnoza jednog mentaliteta, jednog duhovnog stanja.

Bargarogenije je uvijek bio - temelj antievropejstva, antizapadnjaštva i antimodernizma. I današnje antievropejstvo ima oslonac u toj pseudo mitologiji. Barbarogenije je ključni fantazam balkanskog na(r)cizma.

Mitologija i iz nje sljedujuća ideologija barbarogenijstva znaju biti zavodljive (mladim ljudima ponekad izgledaju kao izlaz iz neokolonijalnog panoptikuma modernog svijeta) iako u suštini u njima nema ničega drugoga do li straha, neznanja i luzerstva.

Barbarogenije je uvijek skriven u pretjeranom ideološkom i patriotskom porivu. Posebno u rubnim i nedovršenim društvima.

Na koncu, i današnji populizam u svijetu po pravilu ima taj barbarogenijski žig.

Koliko god barbarogenije genezom i duhom pripada drugom vjerskom i nacionalnom kodu, eto, ja trag baš toga i takvog duha vidim i u novoj inicijativi nekih bošnjačkih organizacija iz regiona da se od nepodobnih pisaca “čisti” javni prostor i uopšte u toj potrebi da se spaljuju/brišu/žigošu knjige zato što to želi neko ko ne zna ni što je čitanje ni što je književnost. “Duhovni” kod je možda drugačiji, ali blato je isto.

Ideja o izgonu i Kiša, pored tradicionalno prisutnog Njegoša (ovaj put su zaboravili Andrića?) sasvim je iz tog repertoara. Duh barbarogenija uvijek je spreman počistiti police Babilonske biblioteke. Jer barbarogenije zna da je znanje - prevara i, samim tim, opasno.

Koja je to svijest? Ako za Njegoša, naprosto zbog istorijskog konteksta i teme spjeva (bar kad je riječ o Gorskom vijencu) stvar lakše „prolazi“, otkud sad i Danilo Kiš u ovoj napornoj i banalnoj priči? Jer, ako postoji pisac čije je cijelo djelo, svaki napisani red, protiv nasilja, protiv progona, protiv represije, ako postoji pisac koji je jasno pokazao da je “uvijek časnije biti na strani progonjenih nego progonitelja” onda je to D.K.

Da li prisustvo Kiša na novoj listi bošnjačkih dušebrižnika iz regiona znači zapravo da se neće stati? Nakon Njegoša i Andrića, sada je Kiš postao sumnjiv, a ko je sljedeći? Hoće li se lista nepodobnih samo povećavati i obogaćivati novim imenima, jer, smisao dušebrižništva ove vrste je u tome - da ono nikada ne prestaje. Nacionalni kontrolori vjeruju da za njih nema odmora. Stvar je uvijek hitna i nema stajanja.

Ko su ti ljudi? Ko je ekipa koja razmišlja na ovaj način? Kako dolaze na ideju o listi zabranjenih autora? Sa Kišom se ne može “potkusurivati” na ovaj način. Ova će “kišolovka”, siguran sam, pokazati prave štetočine.

Jedino mi nije jasno zašto traže ukidanje Njegoševe nagrade, kad se to, zapravo, već desilo...