NEKO DRUGI

Velika bitka sa zvijeri u meni

Nikad nismo do kraja sigurni, spaseni, demon nas cijelo vrijeme gleda iz grmlja
192 pregleda 1 komentar(a)
pušenje, Foto: Shutterstock
pušenje, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 30.06.2015. 08:15h

Iako, priznajem, katkad nije lako. Dođe mi divlja želja, tijelo se uznemiri za duhanom kao sjemeništarac u kupleraju. Pušač u meni luduje, psuje, proklinje, vrijeđa, lupa šakama i nogama da ga oslobodim. Reži i cvili zvijer moje ovisnosti, a ja sam baš u tim časovima najnepopustljiviji, uđem u njezin kavez i nemilosrdno je šutnem cokulom u slinavu gubicu. 

‘Zapali više, gade’.

Drugi put opet životinja je neobično krotka i pristojna.

“Daj mi zapalit”, šapne strasno. “Ne dam.”

“Ajde, dobro”, složi se ona i ušuti, ali samo za kratko.

“Isto si mogao”, kaže ovisnost nakon pola minute. “Samo jednu.” “Prošetaj.” 

“Što se odmah ljutiš.”

“Ne dam ti pušiti! Umukni!”

“Okej, ja ću umuknuti, ali samo jednu stvar da te upitam. Što ako te nadahnuće napusti? Ako bez cigareta ne budeš mogao pisati?”

“To su gluposti, pisanje i pušenje nemaju veze jedno s drugim.”

“Zbilja? Nemaju? Ne znam, može biti da si u pravu, ali vidiš, onaj ti zadnji tekst u Jutarnjem listu...”

“Zadnji tekst mi je bio bombon. Svima se svidio.”

“Ajoj”, podsmijehne se beštija prepredeno. “Nemoj zezat. Stvarno su ti rekli da im se sviđa?”

Prepiremo se i podjebavamo tako po cijele dane, dulje od mjeseca, moja ovisnost i ja, pomirujući se tek nakratko. Dočim posegnem za tankom svjetloplavom kutijom kratkih nizozemskih cigarilla, ona krene gladno dahtati. Ja se onda, za inat, nekoliko minuta samo igram sa smeđim štapićem među prstima.

“Zapali! Zapali više, gade!” sikće zvijer gnjevno tresući rešetke.

“Koja mi je ovo danas?”

“Četvrta”, reče ona nestrpljivo. “Šta pitaš kad i sam znaš, čitav dan nisi nego tri popušio.”

“O, pa tri je dosta”, zaključim ja iznenada, naprasno, i vratim cigaru u kutiju, a moja ovisnost očajno vrisne, padne na pod i sklupča se drhteći.

Prilično mi dobro, rekao sam već, ide, jučer sam zapalio tri komada, prekjučer pet, dan prije toga četiri. Uspješno obuzdavam čudovište u sebi, mogao bih ovako zauvijek. Ipak, znam, dok god ovako napeto brojim koliko sam pušio, nisam uistinu slobodan. Podčinjen sam poroku, on me podmuklo vreba iz gustiša čekajući trenutak moje slabosti. Popusti li mi pažnja samo jednom, zatvorim li oči samo na sekundu, kad ih otvorim, preda mnom će ležati pepeljara s četrdeset zgnječenih opušaka i ja ću ponovno biti onaj poznati manijak koji kompulzivno pripaljuje jednu na drugu.

Kap alkohola

Ovo mi je iskustvo rasvijetlilo demonsku prirodu ovisnosti i krhkost moje volje i drago mi je da su samo cigarete posrijedi, zahvaljujem nebesima da nisam pokušavao s neugodnijim, opakijim porocima, rakijom, heroinom ili pokerom. Mogu samo naslutiti kakva je snaga, kakva posvećenost u one žene koju sam jednom slušao kako govori: “Dvadeset godina nisam popila ni kap alkohola, ali znam, dovoljno je samo jedno piće. Jedno jedino piće poništilo bi dvadeset godina truda. Ja ću čitav svoj život biti alkoholičarka.”

Turobno i obeshrabrujuće je znati koliko vam malo treba da padnete u ponor nekakvog zla, ali dade se vjerojatno i s time živjeti. I ne mora to biti loš život. Kao što alergični na orašaste plodove ne jedu baklavu, dijabetičari se ne odvajaju od injekcija inzulina, a astmatičari od inhalatora aerosola, i ja bih se mogao navići na pet malih cigara dnevno ili, k vragu, sasvim baciti duhan. Napokon, što bi čovjek bio da nema takve moralne discipline i strogosti, i pojedinac i društvo moraju se znati čuvati, obuzdavati od ružnih i štetnih navika.

Savršeno sretni

Posljednjih mjeseci od nepoznatih na ulici često čujem jedno malodušno pitanje: Otkud ponovno ova ekstremna desnica? Ovi ustaški luđaci i ovaj bijes i mržnja i nasilje, i kukasti križevi i “Za dom spremni” na stadionima, zar nismo sve ovo jednom davno pobijedili, kažu ljudi iscrpljeno. E, pa nismo, objasnim im. Trebali ste već shvatiti, u tome nema konačne pobjede, nego se valja svakodnevno i iznova boriti, kao s alergijom, astmom, dijabetesom, alkoholizmom ili pušenjem. Nikad nismo do kraja sigurni, spašeni, taj nas demon cijelo vrijeme gleda iz grmlja. Šulja se fašističko čudovište mekanim šapama oko nas u mraku. Najviše je stotinjak metara udaljeno.

Ima u Gimme Shelter, zacijelo najboljoj stvari koju su Rolling Stonesi ikad snimili, jedan dobar stih: “Rat je, djeco, samo na puškomet od nas”. Ni Micku Jaggeru ni Keithu Richardsu, premda su autori, ovo nikad neće biti istinito kao nama ovdje na Balkanu. Mi smo zaista u svakom trenutku svojih života, i kad nam se činilo da smo savršeno sretni, da nema nikakvog razloga za zabrinutost, bili najviše dvije autobusne stanice od nekakvog klanja po vjerskoj ili nacionalnoj osnovi.

I zato valja bdjeti, paziti se ružnih i štetnih navika. Mislim da je upravo to suštinska vrlina po kojoj se civilizirani razlikuju od neciviliziranih, pristojan svijet od ološa. Nijemci, uvjeren sam, nisu bogzna kako ni pametniji ni bolji ljudi od nas. Nije stvar ni u superiornoj inteligenciji ni u dobroti da oni ne viču “Heil Hitler” i ne crtaju svastike u travnjacima. Prevagu čini samo njihova moralna disciplina, čvrsta odluka da ne čine ono što šteti njihovu ugledu ili zdravlju. I oni, kao i mi, žive sa zvijerima u sebi, samo što su njihove dresirane.

(jutarnji.hr)

Preporučujemo za Vas