Rat ratu

U mom kelnskom kraju nema mnogo grafita. Vlasnici zgrada ih brzo prefarbaju. Jedan od onih koji već nedjeljama krase pročelje zgrade na kraju ulice kojom svakog dana prolazim do samoposluge glasi „Krieg dem Krieg“ – Rat ratu. Nešto dalje u ulici u koju se smjestile izbjeglice iz jednog od tih ratova čitam poruke očajnika: No border no nation!

U svijetu u kojem granice postaju bedemi, a ratovi svakodnevna, digitalizovana masovna smrt, oba grafita izražavaju iskreni, nemoćni pacifizam.

Moji davni uzori su držali gitare u rukama, prezirući rat. Njihove pjesme su upozoravale, preklinjale, optuživale. Zvali su se Dilan, Marli, Morison. Sa osamnaest, više sam vjerovao njima nego desetaru Kljunu koji je urlao: Atom zdesna! I svi mi – dječaci u uniformama – prućili bismo se na blatnjavu zemlju. Desetar Kljun, poreklom negdje iz Istre, bio je za mene simbol svega što mi je bilo odvratno u vojsci: neuk, tupav, sujetan i osvetoljubiv. Na naše oči je aktivirao upaljač za bombu koji mu je razbucao šaku. On je za mene bio vojska. Neuka, tupava, sujetna i osvetoljubiva. Kada sam krajem ljeta 1982. kao civil izašao kroz kapiju borongajske kasarne, bio sam nepokolebljivi pacifista. Iskustvo te sivomaslinaste godine mi je potvrdilo ono što sam već znao čitajući Remarkove romane kao gimnazijalac – rat, u koji je za mene spadalo mirnodopsko treniranje za njega, jeste autoimuna bolest čovječanstva. A vojske su njene odvratne metastaze.

Kao student sam znao šta su o ratu mislili Ajnštajn, Martin Luter King, Gandi, Bel. Svidjela mi se dosljednost Muhameda Alija. Radije kao šampion u zatvor nego u Vijetnam. Džon Lenon je bio čovjek čijom sam himnom miru dosađivao ljudima na žurkama. Tek kasnije sam shvatio da je pacifistička ideja mnogo starija od mog idealizma. Jednom prilikom sam pročitao to što je jedna hrabra žena rekla davno prije mog rođenja: „Nikome razumnom neće pasti na pamet da mrlje od mastila pere mastilom, ili mrlje od ulja uljem. Samo se krv uvijek iznova pokušava oprati krvlju“.

Zvala se Berta fon Sutner. Bila je prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu za mir. Ta je rečenica probudila moju radoznalost. I što sam više saznavao o životu i borbi Berte fon Sutner, to sam joj se više divio.

ANĐEO MIRA U KRISTIJANIJI

Berti je Nobelova nagrada dodijeljena zapravo 1905. Ali ona – zbog nedostatka novca i zdravstvenih nevolja – nije mogla da iz Italije, gdje je tada boravila, doputuje u Kristijaniju, kako se tada zvao Oslo i da primi nagradu. To je učinjeno naknadno, 18. aprila 1906. – tačno prije 120 godina. U Norveškoj, koja je 1905. stekla punu nezavisnost, dočekana je kao pop zvijezda. Norveška javnost je u njoj vidjela istinskog lidera novog doba.

Bertu je primio norveški kralj Hokon VII. Na samoj ceremoniji 18. aprila, predstavio ju je čuveni norveški pisac i nobelovac Bjernstjerne Bjernson, inače autor teksta norveške himne. On je u svom govoru istakao njenu nevjerovatnu hrabrost da se kao mlada žena u Austrougarskoj, jednoj od najmilitarizovanijih zemalja Evrope, usudi da uzvikne „Dolje oružje“. Norveški ministar spoljnih poslova, priredio je svečani banket na kojem je održao zdravicu na njemačkom jeziku, nazivajući Bertu „glavnim zapovjednikom“ mirovnog pokreta, što je dočekano burnim aplauzom.

Odlaganje dolaska u Norvešku zbog finansijskih i zdravstvenih razloga samo je povećalo radoznalost javnosti. Ko je ta odlučna žena koja uspijeva da u svijetu skrojenom po volji muškaraca pridobije moćne saveznike za svoju utopiju – svijet bez rata? Dočekana je kao „anđeo mira“, a norveška štampa je opširno izvještavala o svakom njenom koraku.

Prvi put je jedna žena samostalno stajala za tom govornicom, a Bertina pojava u crnini koju je nosila za pokojnim mužem Arturom ostavila je dubok utisak na sve prisutne.

PROROČKI GOVOR

Berta fon Sutner je znala šta treba da kaže. Ona se zalagala za prenošenje vječnih istina i prava u obavezujuća pravila među državama i narodima: „Jedna od tih istina jeste da je mir temelj i krajnji cilj sreće, a jedno od tih prava jeste pravo na sopstveni život. Najjači od svih nagona, nagon samoodržanja, predstavlja takoreći legitimizaciju tog prava, a priznanje tog prava osveštano je prastarom zapoviješću koja glasi: ’Ne ubij’“.

Neke riječi koje je tada izgovorila Berta fon Sutner zvuče zastrašujuće aktuelno i danas: „Od svih borbi i pitanja koja ispunjavaju naše tako burno vrijeme, pitanje da li će među državama vladati stanje sile ili stanje prava vjerovatno je najvažnije i sa najdalekosežnijim posljedicama. Jer isto onako kao što su nezamislivo srećne i blagotvorne posljedice osiguranog svjetskog mira, tako su nezamislivo strašne posljedice svjetskog rata koji još uvijek prijeti i koji neki zaslijepljeni čak priželjkuju“.

Ispašće, kada Berte više ne bude među živima, da je zaslijepljenih daleko više od onih koji su progledali. Uslijediće dva svjetska rata i nezamisliva patnja.

U govoru je Berta spomenula i svoje dugogodišnje prijateljstvo sa Alfredom Nobelom, kao i lična poznanstva sa državnicima svijeta. Neki od njih su imali sluha za njene predloge. Bertu je oktobra 1904. u Bijeloj kući primio predsjednik Sjedinjenih Država Teodor Ruzvelt. Bio je sklon njenim idejama. Berta je u svom govoru u Norveškoj citirala jednu njegovu poruku Kongresu, da je dužnost njegove vlade – a Berta je dodala da je to dužnost svih vlada – da se na svaki mogući način približi vrijeme „kada sudija među narodima više neće biti mač.“

ŽIVOTNI PUT

Rođena je 9. juna 1843. godine u Pragu, tada dijelu Habzburškog carstva, u plemićkoj porodici Kinski. Njen otac, general Franc Mihael Kinski, umro je prije njenog rođenja, a porodica je ubrzo zapala u finansijske teškoće, iako je Berta dobila dobro obrazovanje, ističući se u jezicima, muzici i književnosti.

Zbog materijalnih problema, 1873. godine prihvatila je posao guvernante u bečkoj porodici Sutner. Tamo se zaljubila u Artura Gundakara fon Sutnera, sina porodice. Najprije su vezu držali u tajnosti.

Berta je 1876. pročitala neobičan oglas u novinama: „Veoma bogat, obrazovan, stariji gospodin, koji živi u Parizu, traži damu zrelih godina, vičnu jezicima, kao sekretaricu i domaćicu“. Potpisnik je bio Alfred Nobel, kralj dinamita, koji je tada živio u Parizu. Siromašna plemkinja u tajnoj vezi sa mlađim Arturom fon Sutnerom, čija se porodica protivila braku, vidjela je šansu da se izbavi iz bezizlazne situacije i – prijavila se za posao.

Dobila je posao i otputovala za Pariz. Nobel je bio očaran njenom inteligencijom i harizmom. Iako je posao trajao svega dvije nedjelje, razvili su duboko poštovanje jedno prema drugom. Nobel, koji je bio povučen i često depresivan, u Berti je pronašao osobu koja može da mu intelektualno parira.

Berta nije čestito ni raspakovala kofere, a primila je telegram u kojem joj je Artur napisao da ne može da živi bez nje. Ona se, bez mnogo razmišljanja, vratila iz Pariza da bi se tajno udala za njega. Nobel se nije naljutio – bio je dirnut njenom hrabrošću da izabere ljubav umjesto komfora. Ostali su u prepisci narednih 20 godina. Nobel joj je slao pisma potpisujući se sa „Tvoj Alfred“. Berta ga je u pismima stalno molila da donira novac za mirovne pokrete, na šta bi on ponekad odgovarao ironično, ali bi uvijek poslao ček.

Kada je Nobel umro, Berta je bila jedna od rijetkih osoba kojoj je u testamentu ostavio posebno priznanje. Iako više nije radila za njega, on je nju vidio kao svoju „savjest“.

Nakon vjenčanja 1876. godine, Berta i njen muž živjeli su nekoliko godina na Kavkazu, u tadašnjoj Gruziji, gdje je počela ozbiljnije da se bavi pisanjem. Njen muž, takođe pisac, bio joj je velika podrška. Po povratku u Austriju tokom osamdesetih godina 19. vijeka postepeno se uključila u međunarodni mirovni pokret.

Presudan trenutak u njenoj karijeri dogodio se 1889. godine, kada je objavila roman „Dolje oružje!“ (njemački: Die Waffen nieder!). U ovom djelu je kroz sudbinu jedne žene opisala strahote rata i militarizma. Roman je doživio 37 izdanja. Preveden je na brojne jezike i snažno je doprinio popularizaciji pacifističkih ideja u Evropi.

Sutner je zatim postala jedna od vodećih ličnosti organizovanog mirovnog pokreta. Godine 1891. osnovala je Austrijsko društvo prijatelja mira i učestvovala na brojnim međunarodnim kongresima. Bila je i među rijetkim ženama koje su učestvovale u radu Prve haške mirovne konferencije 1899. godine, gdje je zagovarala međunarodnu arbitražu i ograničavanje naoružanja.

„DOLJE ORUŽJE“

U romanu Berta fon Sutner smješta ličnu priču junakinje Marte Althaus u stvarni istorijski okvir evropskih ratova 19. vijeka. Mar­ta Althaus odrasta u aristokratskoj austrijskoj porodici u kojoj vlada militaristički duh. Rat i vojnička slava smatraju se prirodnim i časnim dijelom života. U ispovjednom tonu opisuje se njen preobražaj na osnovu ličnog iskustva u ratovima koje su oblikovale političku istoriju Evrope.

Prvi od njih, Drugi rat za nezavisnost Italije, zapravo rat Austrije protiv Francuske i Kraljevine Sardinije-Pijemont direktno pogađa život junakinje. U njemu gine njen prvi muž, oficir austrijske vojske. Bitke iz tog sukoba su u evropskoj istoriji postale simbol ogromnih gubitaka i haosa na bojištu. Posebno je Solferino poznat po tome što je inspirisao osnivanje Crvenog krsta.

Sedam godina poslije ovog sukoba, 1866. izbija Austrijsko-pruski rat. Marta Althaus počinje da sumnja u militarističke vrijednosti sa kojima je odrasla. Ponovo se udaje. Drugi muž Fridrih Tiling ima liberalne i pacifističke ideje. U njihovim razgovorima Marta prvi put čuje ozbiljnu kritiku militarizma i počinje da preispituje dotadašnja uvjerenja.

Francusko-pruski rat sa slomom Francuske 1871, stvaranjem Njemačkog carstva i Pariskom komunom kao dramatičnom nastavkom nasilja poslije Francusko-pruskog rata zauzimaju centralno mjesto u romanu. Marta i Tiling su užasnuti surovošću rata. Tiling piše svojoj ženi sa ratišta:

„Zašto ti sve ovo pišem? Zašto ne počnem, kako priliči jednom ratniku, da u zanosu pjevam hvalospjeve ratničkom zanatu? Zašto? Zato što žudim za istinom – i za njenim bezrezervnim iznošenjem; zato što sam oduvijek mrzeo lažne fraze – a u ovom trenutku, kada sam tako blizu smrti i kada govorim tebi, koja možda i sama ležiš na samrti – to me dvostruko nagoni da govorim onako kako mi je na srcu. Neka hiljade drugih i misle drugačije, ili makar smatraju da su dužni da govore drugačije, ja želim, ja moram da to još jednom izgovorim prije nego što i sam postanem žrtva rata: ja mrzim rat. Kada bi samo svako ko osjeća isto imao hrabrosti da to glasno objavi – kakav bi gromoglasan protest tada odjeknuo do neba! Svi pokliči ura koji sada odjekuju zajedno sa tutnjavom topova bili bi nadjačani pokličem čovječanstva koje čezne za humanošću, pobjedničkim uzvikom: Rat ratu!“

Na drugom mjestu Fridrih Tiling kaže: „Kada je riječ o tome da se sopstveni život brani od drugog ubice, tada prestaje lična odgovornost za ubistvo. Rat je često i sasvim opravdano nazivan masovnim ubistvom, ali se pojedinac ne osjeća kao ubica“.

PACIFIZAM KAO SKANDAL

U vremenu u kojem je nastao, ovaj roman je bio dvostruki skandal. Napisala ga je jedna žena. I bio je frontalni napad na militarizam: „Na bojnom polju nema pobjednika – postoje samo mrtvi i oni koji oplakuju mrtve.“

Roman naglašava da su pravi gubitnici rata obični ljudi: vojnici, porodice i civili. Čak i pobjednička strana plaća ogromnu cijenu u ljudskim životima i patnji. „Rat, koji se u pjesmama slavi kao herojski, u stvarnosti je samo beskrajna povorka bola, krvi i suza“, kaže se na jednom mjestu. Ženska perspektiva je prvi put jasno razrađena: „Za žene rat nikada nije slava – on je samo gubitak“.

Ne treba da čudi to što je evropska konzervativna vojna elita dočekala ovu knjigu sa prezirom i mržnjom. U romanu lijepo stoji: „Narodi ne žele rat – rat žele oni koji vladaju“. Kada bi se Bertine ideje ostvarile generali bi morali da potraže novi posao: „Doći će vrijeme kada će se sporovi među narodima rješavati sudovima, a ne topovima.“

Berta je stekla poštovanje slavnih savremenika. Kroz prepisku sa Alfredom Nobelom, ona ga je od skeptika pretvorila u čovjeka koji je svoje bogatstvo uložio u mir.

Lav Tolstoj je bio za apsolutno hrišćansko nenasilje, a ona za pravni pacifizam. Uprkos toj razlici Tolstoj je izuzetno cijenio njen roman „Dolje oružje!“. „Čitanje Vašeg romana donijelo mi je veliku radost. On je tako istinit, tako plemenit i tako ubjedljiv“, napisao joj je i dodao da će njena knjiga učiniti za mir isto što i „Čiča Tomina koliba“ za ukidanje ropstva. Romen Rolan, francuski nobelovac i pacifista, smatrao je Bertu svojom prethodnicom.

Slavni austrijski pisac Štefan Cvajg bio je njen veliki poštovalac. U svojim memoarima „Jučerašnji svijet“, sa tugom se prisjećao Berte kao vizionarke koju niko nije slušao. Nazvao ju je „Kasandra našeg doba“ jer je uzalud upozoravala na dolazeću katastrofu Prvog svjetskog rata. Juna 1914. godine, samo nekoliko dana prije njene smrti sreli su se u Beču na ulici. Berta fon Sutner je skoro vrištala od očaja zbog sjenke velikog rata koja se nadvila nad Evropu i svijet: „Ljudi ne znaju šta se sprema! To će biti užasno, uništiće nam civilizaciju!“

Nije to doživjela. Ali je bila u pravu. Civilizacija je prošlog vijeka dva puta počinila samoubistvo. Širom svijeta su njene lokalne verzije, uključujući i našu, od tada imale čak seriju ratnih suicida.

A mi? Proljeća 2026. zurimo u naše ekrane sa nevjericom, umorni od razaranja između Kijeva i Teherana.

Nedostaje nam Berta.