Putujući svijetom i vremenom, rado sam zalazio u Evropu, kultni hotel, otvoren 12. decembra 1882. godine.
A Sarajevski list objavi, sjutradan, 13. decembra 1882. da “ovakve krasne kafane još nije bilo u Sarajevu, udešena je tako fino i moderno da se more mjeriti sa svakom kafanom u Beču…”
Ispred Evrope, kako je zabilježio Ljubo Jandrić, sjedio je u ljetnje dane pisac Petar Kočić, a iz prikrajka ga je posmatrao učenik Prve muške gimnazije u Sarajevu, Ivo Andrić. “Za nas gimnazijalce on je bio veliki kao božanstvo”, pričao je Andrić, “I nije bilo učenika koji nije maštao o tome da se primakne piscu i da mu bar dotakne ruku”.
Otmjena Evropa; omiljeno sretište.
Priča mi pjesnik Duško Trifunović da piše u kadi! Garsonjera mu u Sarajevu tijesna; stavi dasku preko kade, na dasci pisaću mašinu, doda škanj, uđe u kadu…
- Poezija jeste umjetnost riječi - veli Duško Trifunović - ali poetičnosti ima u svakom čovjekovom stvaralaštvu… Zlate se slike Mersada Berbera; u Evropi. - Anđelima je dato da pjevaju i ljube - izgovara svoj najdraži stih žestoki pjesnik Velimir Veljo Milošević. - Moja najdraža pjesma je još nenapisana. Možda ću je napisati ja, a možda neki drugi pjesnik. Ta pjesma mora biti napisana. Kao što se mora živjeti i vjerovati u život.
Nebeski vinogradi
Upravo su mu izašli iz štampe Nebeski vinogradi.
- Pjevam o suncu, jer kada god dignem oči nebu, vidim to sunce kako lebdi iznad sirotinjskih kuća. Onda mu idem u susret, ostavljam sirotinju koja me okružuje i lebdim i ja s njim nad njom - meditira Velimir Milošević.
- To se suze naše toče dok blistamo. Naše blistanje je plač pun svjetlosti. Da nije poezije, svijet bi bio gluv, nijem kod očiju. I pitam ja vas kako bi se živjelo u tom svijetu, nijemom, svijetu koji ne čuje i svijetu koji sebe ne vidi? Vidite, to je pitanje sadašnjosti o kojoj budućnost i ne sanja, a to je, isto tako, pitanje budućnosti zbog koje sadašnjost pati. Patnja i poezija, čovjek i život, žive u ovom svijetu koji beskrajno vole, u beskraju koji nije svjestan njihovog prisustva. Da bih našao taj svoj svijet, neki mogući svijet u ovom svijetu nemogućem, ja sam tragao za zavičajem i domom u tom zavičaju, pa me moje traganje odvelo na nebo, jer tamo nema granica, tamo su domovi i domovine svih ljudi. Otuda moji nebeski vinogradi…
I: ljetnje veče; u Evropi.
- Što bi radili pjesnici da nije onih koji to nijesu? Jednog dana, kad sve na svijetu propjeva, kao u proljeće kad se okite i nebo i zemlja, i gora i voda, tada neće biti potrebna poezija - kaže Milošević - taj razvigor, to buđenje prirode, taj probuđeni život; jer tada, i lahor lahorasto povija grane i vlati svega što živi i svega što voli i ništa neće biti potrebno svijetu, do vazduha i svjetlosti u kome se kupa i uljepšava…
Istina o svom vremenu
Književnik Risto Trifković veli da je pisac dužan da kaže istinu o svom vremenu u kojem živi, kome pripada.
- Ako on to ne učini, ko će drugi - naglašava Risto Trifković. - To je piščeva primarna obaveza i tu nema izgovora i izvlačenja. Valja imati hrabrosti pa stati oči u oči sa savremenošću. Kazati joj ono što joj sljeduje. Istina, komotnije se živi kad se piše ezopovskim načinom o starim dobima a podrazumijevajući sadašnjost, čovjek uvijek ima za sebe alibi, ali je to ipak, na kraju krajeva nedostojno. Čak bez obzira na rezultat. Stoga bez odstupanja ostajem pri sadašnjosti. To je moja tema, tema moga života. Kazati je makar koliko skromno, u najboljoj namjeri, naravno. Sabiram se za pisanje novog romana, o našem čovjeku u potrazi za hljebom po bijelom svijetu. To je takođe tema našeg života, našeg vremena. Teško se o nju oglušiti… Novinar Šefko Hodžić, ispisao je sagu o Evropi.
- Svojevremeno, hotelski vozač, koji je na željezničkoj stanici dočekivao goste Evrope, nije imao pravo da zalazi u kafanu ili restoran hotela - kaže Šefko Hodžić. - Nikad nije ušao dalje od portirnice, kao ni dobar dio osoblja.
Zlate se slike Mersada Berbera.
- Bilo mi je zaista ugodno s vama u društvu - veli Risto Trfković - što baš nije često u ovom našem svijetu u kojem ima toliko nametljivih ljudi.
Bonus video:
