Među brojnim spoznajama i otkrovenjima koje sam stekao na osnovu životnog iskustva izdvajam jedno: da je život igra optimalnih rješenja, ne maksimalnih. Namjerno kažem igra jer bi, slično kao i u fudbalu, maksimalno rješenje bilo predriblovati sam cijelu protivničku odbranu i dati gol ili šutnuti loptu sa svoje polovine terena, prebaciti sve igrače i golmana i postići gol. Bilo je tek nekoliko takvih uspješnih akcija u cijeloj istoriji fudbala, a sjećam se Maradone i Olega Blohina, iako nije bila cijela odbrana, ipak nanizati i nekoliko igrača i postići gol bilo je za nezaborav. A optimalno rješenje je, fudbalskim rječnikom rečeno, dati pravu loptu u pravom trenutku: nekad je to dupli-pas, nekad centaršut, a nekad i dribling, dakle ono što je u tom trenutku najoptimalnije, a istovremeno najfunkcionalnije u cilju postizanja gola. A pobjeđuješ ako postigneš jedan više gol nego što primiš. Ako ne primiš ni jedan, ali ni ne postigneš, ne dobijaš igru, odnosno utakmicu.
Suština svega, i u životu i u fudbalu, jeste donijeti pravu odluku u pravom trenutku - i misliti brzo. Ponekad treba i stati na loptu, kao nekad Bekenbauer, pogledati oko sebe i krenuti u napad, u akciju. Čak i za to ''umijeće'' igre je potrebno brzo misliti i brzo donosti odluku, ne premišljati se hoću-neću. Dakle, u svakom trenutku moraš znati šta hoćeš. I naravno, važno je imati motiv i želju za pobjedom.
Mnogi kvalitetni ljudi, pojedinci, se ''opeku'' u životu jer teže maksimalnim rješenjima, umjesto optimalnim. Ako bih sebe ubrajao u te pojedince mogao bih da potrvdim to i iz ličnog iskustva, ne samo tuđih.
Ne valja kada nema jednostavnih, optimalnih rješenja i kada ostanu samo ona maksimalna: ili-ili. Zato moramo graditi igru tako da ima što više mogućnosti za optimalna rješenja, a da što manje budemo bez rješenja, pa da smo primorani samo na ona maksimalna, a po pravilu uglavnom neostvariva.
Ako sada prebacimo igru na teren države, preciznije onih koji njome upravljaju, najslikovitiji primjer jednog pokušaja maksimalnog rješenja je KAP: bio je prodat, makar zvanično, najvećoj kompaniji na svijetu, Rusalu. Kako se sve završilo, ne treba pominjati. Da se naša Vlada rukovodila optimalnim rješenjima do sada bismo imali izgrađenu novu valjaonicu sa najsavremenijim Danieli Diamond valjačkim uređajem sa 6 valjaka koja bi proizvodila aluminijumske trake i limove za automobilsku i avio industriju. Imali bismo nekoliko presaonica, sa najsavremenijim presama za ekstruziju aluminijumskih profila, a osim u automobilskoj industriji proizvodi bi bili namijenjeni i građevinarstvu, za razne noseće konstrukcije ali najviše za prozore i vrata.
Sada naše tržište uglavnom pokrivaju proizvodi/profili grčkog Alumila i hercegovačkog Feal-a, ali i nekih italijanskih firmi u manjoj mjeri. I dok KAP i danas proizvodi jedini proizvod T-ingot, slovenački Talum proizvodi preko 200 različitih livničkih legura, uglavnom za auto industriju. Kineske fabrike uvoze boksit iz Australije i Malezije, ali i iz Brazila čak, da bi ga prerađivali u glinicu a kao krajnji proizvod dobli upravo aluminijumske limove, trake i profile koje Kina izvozi. Ove godine će izvoz ovih proizvoda iz Kine dostići 5 miliona tona. Kada ne bi uvozili boksit, izvoz ovih proizvoda iz Kine bio bi znatno manji, možda ga na bi ni bilo, a cijena aluminijuma na svjetskom tržištu bila bi znatno viša.
Nama se, pak, ne isplati da prerađujemo sopstveni boksit i izvozimo finalne proizvode, kao Kinezi. Sve se manje isplati i da izvozimo sam boksit. Ne znamo šta ćemo sa Rudnicima boksita, već toliko vremena. Fali nam investitor, očito. A ono što nam zaista fali su upravo optimalna rješenja, puno njih, tokom dužeg vremenskog perioda, koja će na kraju donijeti rezultate. I korist za državu. I država bi mogla da prihoduje o rada, znanja, kvaliteta, a ne samo od prodaje državne imovine, obale, najekskluzivnijih turističkih kapaciteta...
Optimalno rješenje bi bilo i da je država našla načina da izgradi bar jednu veću hidroelektranu za sve ove godine. Tada bi bio riješen problem KAP-a i javili bi se investitori (koje sada resorni ministar pokušava da nađe u Italiji), a dio struje bi se mogao izvoziti uskoro u Italiju. I tada bi država imala novca, i za auto put, ali i za socijalna davanja. Tako se ne bi desilo da majka sa troje djece, koja ne prima nikakvu socijalnu pomoć (jer ima kuću) ne dobija šansu čak ni da čisti ulice i da jedino što preostaje je da prosi. A koliko takvih i sličnih slučajeva ima u ovoj državi. Istovremeno, previše je automobila sa službenim tablicama na ulicama glavnog grada svakodnevno i preveliki je to kontrast. Samo jedno manje službeno vozilo značilo bi jedna gladna porodica manje.
Naša Vlada, nažalost, nema kad da se bavi tim pitanjima, zaokupljena je strateškim odlukama i strateškim investitorima. Uglavnom vezanim za to kako stranim novcem a našim plažama i obalom učiniti Crnu Goru najprestižnijom turističkom destinacijom u regionu. Rekoše nam da nema drugih rješenja, da bi opstali, samo se nadam da iako su jedina, ne budu opet maksimalna, a na osnovu dosadašnjih iskustava.
Autor je analitičar tržišta aluminijuma
Bonus video:
