Demagogija

Kineski predsjednik je, čitamo ovih dana, poveo grupu novopostavljenih rukovodilaca u - obilazak zatvora. Htio je da im pokaže, objašnjava vijest, što ih čeka ne budu li radili pošteno. Bude li korupcije, ponovi li se Bo Silaj, evo gdje ćete se naći.

Da se pravi kakva antologija demagogije (nije loša ideja, zar ne), ovaj kineski biser bi sigurno bio zastupljen na vidnom mjestu. Kina je, uprkos ovakvom performansu predsjednika, jedna od zemalja sa najvećom korupcijom. Ali, nakon zatvorske tačke narod će ga doživljavati kao Himalaje poštenja. To i jeste suština demagogije: ciljna grupa “zatvorskog eksperimenta” nisu rukovodioci, već puk koji treba držati u uvjerenju da je vlast svemoguća i da će na sve reagovati.

U toj imaginarnoj antologiji demagogije sigurno bi istaknuto mjesto imao srpski premijer Vučić: kada ne spasava djecu iz sniježnih nameta, on snuje Beograd na vodi. Uzalud struka bijesni, uzalud se pola Srbije smije na cijelu tu priču, premijer “završava posao”. Investitori, omiljeni likovi svakog istinskog demagoga, uvijek se pojave da “spasu” priču, praznu, naravno.

Uostalom, bar mi imamo iskustva sa mitskim ili polumistkim investitorima. Zbog njih se donose “staljinistički” zakoni, otima se ljudima privatna svojina, jer, investitori su uglavnim imaginarni likovi, ali, kao u svakoj naraciji, to ne umanjuje njihovu moć djelovanja na stvarnost. Posredstvom našeg vrhovnog demagoga.

Đukanović je maksimalno proširio područje demagogije. Evo, nedavno saznasmo da je Amfilohiju spašen život 2006. godine, kada je neko htio da ga ubije, ali, Milovi momci su ga spasili. (Možda je zato mitropolit SPC ubacio Mila na neki od živopisa, ipak ga je spasio.) Nažalost, tako nisu spasili i Duška Jovanovića, povodom koga premijer takođe stalno ponavlja svoju demagošku mantru, jasno sugerišući ko stoji iza ubistva. Ali, dalje od puke priče se u tom pravcu ne ide. Demagogija, na kvadrat. Možda jednom, iz ovakvih premijerovih opaski, karakterističnih za “sveznajućeg pripovjedača” u književnosti, saznamo i što je bilo ovo sa Olegom, neko veče...

I nedavna proslava na Trgu je bila puka demagogija. Proslavu Đukanović naziva “akademijom”, kada treba objasniti zašto je narod bio - skrajnut. Kao i obično, reći će cinik. Premijer, očito, ne zna baš tačno značenje riječi “akademija” u ovakvom kontekstu, ali to ga ne sprečava da je demagoški upotrijebi.

General Grahovac u svojoj knjizi donosi glasove iz gluve sobe (vojni termin, mjesto gdje se donose ključne odluke, bez uvida javnosti), ali, zamislite kako bi bilo zanimljivo jednom dočekati knjigu “Glasovi iz separea podgoričkih kafića”, gdje su kao u gluvim sobama donošene ključne odluke za koje se ne smije znati... Na nedavnoj promociji Grahovčeve knjige u Beogradu, predložio sam srpskim čitaocima knjige da dobro obrate pažnu na dionice o Milu Đukanoviću. Tako će mnogo lakše shvatiti moduse vladanja njegovog najvažnijeg regionalnog učenika, talentovanog demagoga, današnjeg srpskog premijera Vučića.

Rječnici demagogiju definišu kao “umijeće obmanjivanja naroda”. Demagog sije iluzije iz kojih sam profitira. Prilog “demagoški” odnosi se na ono što je lažno.

To je “kvaka” sa demagogijom - ona nikada zajednicu ne vuče naprijed. Koliko god da donosi značenja koja umilno prijaju uhu naroda, ona je jedna vrsta retardacije. Korak naprijed je moguć samo uz neprijatne istine. Ali, istine.

I vratimo se kineskom predsjedniku. Što mislite, kad bi naš premijer odlučio da “uozbilji” svoje ministre i ostale, gdje bi ih poveo da ih uplaši? Spuž ili kakva tamna ulica, mračni portun...