Legendarni italijanski predsjednik Sandro Pertini došao je 21. septembra 1983. u dvodnevnu posjetu Crnoj Gori, da bi u Pljevljima prisustvovao proslavi 40. godišnjice formiranja italijanske divizije Garibaldi, koja je 1943. osnovana u tom gradu. Borila se protiv fašizma u sastavu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Neposredno pred posjetu, planetarno popularni Pertini (1896-1990), predsjednik Italije od 1978. do 1985, izjavio je da je srećan što dolazi u Crnu Goru đe će s nekadašnjim partizanima evocirati uspomene na vrijeme zajedničke borbe protiv nacista i fašista.
Iz „Pobjede” u „Tribinu”
Dvije godine ranije, aprila 1981, na poziv vodećih ljudi Titograda, Slobodana Filipovića, gradonačelnika, i Voja Raičevića, sekretara Komiteta SK, prešao sam iz Pobjede i postavljen za direktora Informativno-dokumentacionog centra Titograda i glavnog i odgovornog urednika neđeljnog lista Tribina. Ambicije čelnika Titograda išle su u smjeru formiranja snažnog gradskog informativnog punkta i to je bio povod mog prelaska iz Pobjede.
Znao sam da s mladom, doduše nevelikom redakcijom, ipak mogu napraviti dobar informativno-politički neđeljni list. Iako je Titograd tada bio upola manji od današnje Podgorice, Tribinu smo već prodavali u tiražu od preko 10.000 primjeraka! Pokrenuli smo, prvi u Crnoj Gori, strane na albanskom jeziku. Zatim i podlistke: Tribina za žene, Tribina za izviđače, Tribina za mlade... Izdavali desetak fabričkih listova. A preko 52 odsto prihoda sami smo obezbjeđivali. Tu je bio pravi virtuoz, Staropodgoričanin, Adžo Hadžimuhović. Donosio je Adžo mnoge reklame Tribini.
Angažovao sam i ugledne autore da pišu za Tribinu: Vaska Ivanovića, Ratka Đurovića, Radoslava Rotkovića, Mila Kralja, Radonju Vešovića, Radovana Radonjića, Pera Zubca, Radovana Jablana, Sava Brkovića, Miroslava Đurovića, arh. Kanu Radević, Čeda Vukovića, Ratka Vujoševića… Bili smo na pragu realizacije projekta da Tribinu pretvorimo u večernji list, koji bi se u popodnevnim časovima prodavao u Titogradu, Danilovgradu, Kolašinu…
Stiže Pertini
Posjeta predsjednika Pertinija izazvala je veliko interesovanje medija. Omiljeni italijanski predsjednik, antifašista, istaknuti državnik, skroman; nije želio da stanuje u predsjedničkoj palati Kvirinale, već u svojoj mansardi na rimskom Trgu Trevi. Nastojali smo da s njim napravimo intervju. Naravno, to su htjeli i brojni mediji, crnogorski i jugoslovenski, veći i bogatiji od Tribine. Naročito je bio zainteresovan tadašnji glavni i odgovorni urednik Pobjede, više političar nego novinar. Telefonirao mi je nekoliko puta i žustro upozorio da će on da pravi intervju s Pertinijem, a ne Tribina. Što će reći, da mu se šenemo s puta! Nijesam se obazirao.
Urednica kulturne rubrike u Tribini, Tamara Radonjić, znala je dobro italijanski. Akreditovao sam nju i fotoreportera Mensuda Krpuljevića da prate posjetu. Ali, neposredno pred dolazak visokog gosta, fotoreporter Krpuljević je iznenada dobio poziv za vojnu vježbu! Sve je ovdje (ne)moguće; može biti da je našeg fotoreportera neko namjerno poslao “u rezervu” kako bi nam zasmetao da napravimo intervju? Što sada? Za novu akreditaciju je kasno! Odlučio sam da novinar Nastadin Bulatović uzme redakcijski fotoaparat i uđe u Plavi voz, koji će predsjednika Italije povesti od Titograda do Prijepolja, a odatle automobilima nastaviti za Pljevlja. Pomogao nam je Mirko Radović, tadašnji šef titogradske policije, pa je novinar Bulatović i bez akreditacije ušao u Plavi voz. U istom vozu bio je i onaj glavni i odgovorni urednik Pobjede, kao i znatan broj novinara i urednika drugih listova, radio i TV stanica. Tokom vožnje, Pertini je pozvao Radonjićevu i Bulatovića i u salonu Plavog voza dao intervju- Tribini.
“Moja žena bila je novinar. Danas radi kao psiholog, liječi narkomane. Radi dobrovoljno u bolnici, opredijelila se za taj posao i zaista ga obavlja punim srcem i s oduševljenjem. Ne vodi život prve dame Italije. Nikada nije ušla u palatu Kvirinale”, rekao je u Tribini Pertini. “Ne živimo u palati Kvirinale, već stanujemo na jednoj mansardi na Trgu Trevi. Ja se, kao svaki radnik i prvi zaposleni države, vraćam uveče kući. Tu postajem običan građanin, prepuštam se intimi porodice, osjećam se komotnije, slobodnije. Osjećam se kao svaki čovjek…”
Osvajanje slobode
Pertini u razgovoru za Tribinu govori i o svojoj knjizi Šest presuda - dva bijega.
“To je jednostavna knjiga, sa dosta interesantnih podataka i kako se pokazalo, laka za čitanje”, ističe Pertini. “Pobuđuje pažnju. Ona je svojevrsno svjedočenje jednog dugog i teškog vremena fašističke diktature. Knjigu sam zamislio kao poruku mladima. To sam i napisao u predgovoru. Mladi treba da shvate da fašizam i diktatura, aveti prošlosti, nijesu izgnani jednom zauvijek nego su još prisutni. Takođe, mladi treba da shvate da se demokratija i sloboda moraju uvijek iznova osvajati i stalno braniti.”
Na pitanje Tribine, koju umjetnost, kao veliki poznavalac, najviše voli, Pertini kaže:
“Sve! Slikarstvo, vajarstvo. Sve. Pored savremene umjetnosti dopada mi se i antička, zatim, veliki umjetnici kao što su Karavađo, Mikelanđelo, Rafael. To su slikari koje sam uvijek volio. Djela Karavađa su mi se uvijek dopadala. Poznavao sam lično Šagala, bez sumnje velikog slikara, zatim Pikasa, koji je veliki umjetnik…”
U intervjuu je Pertini govorio i o svom poznanstvu s Titom.
“Za Tita sam čuo još tokom II svjetskog rata. Mi, pripadnici pokreta otpora, bili smo stalno u kontaktu s jugoslovenskim partizanima i Titom, ali nije bilo prilike da se tada sretnemo. Kad je stigao u Rim, obostrana simpatija razvila se u iskreno i duboko prijateljstvo. Postali smo bliski. Bio je veliki čovjek , izuzetno snažne volje i inteligencije. Sada se i te kako osjeća da nema Tita”, rekao je između ostalog Pertini Titogradskoj tribini.
Novinari Tribine, Radonjićeva i Bulatović, sjajno su odradili posao. Bio je to veliki iskorak skromnog gradskog lista.
Redakcija "Tribine" 1983.
Bonus video:
