Liberland. Zemlja slobode. OK. Sve je jasno - medijski štos, postmoderna igrarija, sasvim u duhu vremena u kojem marketinški trikovi razrješavaju najvažnije metafizičke i ontološke nelagode. Vispren čovjek. Još se dosjetio da “svoju” zemlju smjesti između dva “arhinepijatelja” u mozaiku evropskih stereotipa “tradicionalnih” mržnji. Duhovito rješenje, svakako. Već se pojavilo 160.000 zahtjeva za državljanstvo. Dobro je odigrao Čeh. Od svih Slovena oni su Balkan oduvijek shvatali najozbiljnije. Povremeno plaćajući i visoku cijenu za to.
Naravno, ideja “slobodne zemlje” nije nova. Ko nije pomislio bar jednom u životu - da želi biti dio zajednice koja se “izuzima” iz postojećeg konteksta i seli u neku (simboličku) “pustinju”.
Uostalom, nije li ključna evropska fantazija - Amerika. Od Kolridža do Kafke. Pjesnik Balade o starom mornaru htio je otići u Ameriku da u nekoj nedođiji pravi državu pravde. Ali, poezija i opijum su mu poremetili planove. Amerika je za Evropljane bila i Nova Atlantida (Bejkon) i Utopija (Mor). Između XVI i XIX vijeka Južna Amerika je u više navrata bila pozornica za slične pokušaje - od jezuitskih država do anarhističke tvorevine u Brazilu Đovanija Rosija.
I sve te priče su imale isti narativni luk: od podsmijeha i gotovo sažaljenja “klasično” ustrojene zajednice za zanesenjake koji hoće da nasele neki kamenjar, pustinju, neprohodnu prašumu... do - brutalnog uništenja čim bi te neobične tvorevine, na ovaj ili onaj način, počele da funkcionišu.
Sličnom pričom se bavio sjajni film “Misija” Ronalda Džofea, sjećate se priče o Indijancima koji slušaju obou, o grešnicima i “usrećiteljima”, da bi se sve završilo pokoljem. Ili, po potpisniku ovih redova, najsavršeniji roman Vargasa Ljose, “Rat za smak svijeta”, veličanstvena priča o Antoniju Savjetniku i njegovoj državi koju su naselili ubogi, odbačeni, prezreni... Centralna vlast poslala je elitne jedinice da popale sve na što naiđu, ali, “odbačeni” su ih pobijedili. Naravno, stvar nije ostala na tome. Sljedeća ekspedicija nije smjela omanuti. Pomenuti Đovani Rosi (1856 - 1943), italijanski anarhist, doktor veterine, osnovao je zajednicu Kolonija Sesilija u brazilskoj Parani. Sa tri stotine sljedbenika Evopljana pokušao je utopiju ostvariti u mitskom prostoru Novoga svijeta. I to se završilo tragično.
A zašto je reakcija Moći (uvijek) bila takva? Jer, Država ne voli konkurenciju. Država je temeljni monopol. Koji sebe predstavlja kao - nadprincip. Moć ne voli polemiku o svojoj prirodi.
Na svu sreću po tvorca (ne)postojeće države Liberland danas se Moć brani na suptilnije načine. Tako što sve pretvori u parodiju. Tada samo ona, Moć, ostaje izvan parodije, i samo zato ponekome izgleda da je - ozbiljna.
U konceptu Liberlanda moguće je prepoznati i nešto od ideja jednog od posljednjih velikih anarhistiučkih mislilaca, Hakima Beja. Njegov koncept TAZ (Temporalna autonomna zona) je neka vrsta postmoderne zamjene za starinske utopije. Uz malo pameti, Čehova zemlja mogla bi postati turistička atrakcija, od čega bi koristi imale i Srbija i Hrvatska.
Na koncu, nije teško razumjeti građanina Crne Gore, koji, recimo, čita jučerašnje novine, pa ga zainteresuje priča o Buljarici, otimačini i staljinizmu (kako reče Krivokapić), braći i sestri, pa nakon svega toga, pomisli - Eh, što ne mogu u Liberland... U crnogorskom slučaju, naravno, država bi morala nositi i ime na ruskom da bi i ljubitelji “neutralnosti” bili zadovoljni. Svi Liberlandi ovoga svijeta nastaju zbog pokvarenih vladara, ali i nemoći da im se stane na put. To je osjećaj koji je poznat dobroj većini građana Crne Gore.
I na kraju, naravno, takav je dan: Smrt fašizmu (i starom i novom), Liberland narodu...
Bonus video:
