Taman sam mislio da pišem o predstojećim crkvenim praznicima, o vjeri u Božiju ljubav prema nama grešnim ljudima, pa i da kažem koju riječ o uspjesima sportskih timova za koje navijam (”Lovćen” ponovo igra Prvu ligu, a ”Crvena zvezda” - Ligu šampiona...), ali mi ne daju ”poplave i požari” dezinformacija i polu-informacija koje se, u vezi sa crkvenim pitanjima u Ukrajini i Makedoniji, šire Crnom Gorom i njenim medijskim prostorom. Toliko nagađanja, pretpostavki pa i zlonamjernih tumačenja je povodom ovih tema ”degažirano” (bukvalno: oslobođeno od obaveze; a prenosno: ispucano u visinu) među Crnogorce, da više ne mogu sa prijateljima ni kafu popiti a da ne uslijede pitanja probuđena krivim tumačenjem događaja iz visoke crkvene diplomatije.
Daj, veliki Bože, da se kanonska pitanja u Ukrajini i Makedoniji konačno riješe, poslije više decenija (realno, od 1945. pa na ovamo traje spor oko Crkve u Skoplju, a od početka 90-ih se razbuktao problem u Kijevu)!
Ovih godina, kada dežuram kraj ćivota Svetog Vasilija Ostroškog, slava mu i milost, svjedok sam nepreglednih kolona (na desetine autobusa u toku dana) pravoslavnih vjernika iz Makedonije, koji dolaze pod Ostrog na molitvu i blagoslov. To je pobožan narod, po mnogo čemu i crkveniji od nas Crnogoraca - koji svojim dolaskom i načinom ophođenja pokazuje da pripada istoj Svetinji kojoj pripadamo i mi. I to vjekovima. Više od jednog milenijuma. A u posljednjih 50 godina, tamošnji episkopat i sveštenstvo nema kanonsko jedinstvo sa ostatkom pravoslavlja. Zašto? Zato što su makedonski posleratni deklarisani ateisti i zakleti komunisti krenuli da se bave teologijom. (Ovi naši - njihove kolege iz Crne Gore - bili su ”pošteniji”, pa kad su jednog ovdašnjeg partijskog funkcionera pitali zašto crnogorski komunisti ne ”odvojiše” crkvu poput onih u Makedoniji, on je rekao da su u Komitetu mislili da je Crkva na samrti i da uskoro više neće postojati!!!) A kako taj kanonski problem sa Makednocima izgleda u praksi? Izgleda tužno i mučno za svakog normalnog hrišćanina. Možemo da čitamo molitve kod Sveca, i da pričamo kao ljudi - a ne možemo da se pričešćujemo iz iste Svete čaše, koja i jeste temelj naše crkvenosti.
U Ukrajini - sve to isto tako, samo pomnoženo sa hiljadu! Na teritoriji države Ukrajine trenutno djeluju makar tri organizacije koje se zovu ”Ukrajinska crkva” - a da ne pominjemo unijatske i protestantske hrišćanske grupacije. Nema broja sveštenicima i hrišćanskim dušama koji su upleteni u ovaj žalosni čvor nerazumijevanja, nacionalizma i političkih spletki... a koji su oličeni u sukobima, (pre)otimanjima hramova, međusobnim raščinjenjima i anatemisanjima. Među svim tim takozvanim ”crkvama” samo je jedna - kanonska i pravoslavna, priznata od svih drugih - Kijevska mitropolija Moskovskog patrijarhata. Ova Kijevska mitropolija stanuje i služi Bogu u 90% pravoslavnih hramova Ukrajine. Njene sveštenike ćete naći u Kijevsko-pečerskoj lavri (Njegoševo „Sveto Kijevo“), u Počajevskom manastiru (jednoj od najvećih svetinja pravoslavlja), u Černigovu... i da sada, u eri interneta i brzog pristupa informacijama, ne nabrajam podatke do kojih svi mogu lako doći. Kijevska mitropolija ima 40-ak arhijereja i ogroman broj sveštenstva, monaštva i vjernog naroda. Ona je autentična, prava Hristova crkva u Ukrajini naših vremena, a tako je bila kroz vjekove.
Tokom ove 2018. došlo je do značajnih pomjeranja na relacijama međucrkvene diplomatije, pa se u rješavanje ova dva tegobna problema uključio i Vaseljenski patrijarh, ”prvi među jednakim” poglavarima autokefalnih crkava u pravoslavlju. Bogu hvala! Nešto što je do juče bio isključiv unutrašnji problem SPC (Makedonija) i RPC (Ukrajina) biće razmatrano na međucrkvenom nivou. Takvo razmatranje, uz Božiju pomoć, može donijeti pomak, pa i konačno rješenje - iako može da pokaže i neke savremene slabosti crkvenog jedinstva Pravoslavne crkve. Kao što je recimo, razimoilaženje između Moskve i Carigrada po pitanju uloge ”prvog” - da li je to pitanje ”časti” ili ”vlasti”… i slične teme. Reklo bi se da Vaseljenski patrijarh stvari razumijeva tako da on ima ”vlast” da sudi pitanje kanonskog statusa bivšeg episkopa Ruske crkve (i kandidata za patrijarha u Moskvi) Filareta Denisenka (koji se, nezadovoljan ishodom izbora za patrijarha - odvojio od Moskovske patrijaršije) - a da takvu vlast nema sama Crkva u Moskvi!?!
Pametne su i pobožne glave i u Moskvi i u Carigradu, riješiće to oni i bez ”popa sa Cetinja” - ali sam osjetio potrebu da sve ovo napišem zbog naših crnogorskih medijskih krivotvorenja svega pomenutog. A ono izgleda otprilike ovako: 1) ako Carigrad ”prizna” kanonski status Crkvi u Makedoniji, i ako počne da opšti sa bivšim sveštenikom Denisenkom - to će imati posljedice i po Crnu Goru?! 2) tu pretpostavku ”dokazuje” i pismo srpskog patrijarha upućeno Carigradu, gdje Njegova Svetost g. Irinej crnogorske političke vođe karakteriše ”ateistima (bezbožnima) i nekrštenima”…
Eh… Crna Gora je imala blagoslov kao ni jedna druga većinski pravoslavna zemlja na svijetu! Saborni hram u Podgorici su zajednički osveštali vaseljenski, moskovski i srpski patrijarh, uz sasluženje brojnih poglavara i arhijereja iz drugih pomjesnih crkava. Moskovski i carigradski - na jednom mjestu i zajednički osvećuju jedan hram! Pa to se nije desilo nikad u istoriji Crkve, i nigdje drugo na svijetu - bez ovdje kod nas! Ali avaj - ”građanski” DPS (to je ona multikonfesionalna partija koja na svom kongresu razmatra pitanje Crkve u Crnoj Gori), našao je načina da sjedne ”na dvije stolice” i da uprkos blagoslovenom skupu u Podgorici, istog tog dana na gradsko cetinjsko groblje pošalje sami partijski vrh (na čelu sa tadašnjim gradonačelnikom), sa zadatkom da podrže bivšeg sveštenika Miraša Dedejića.
E pa za tog Dedejića, upravo ovaj carigradski patrijarh sa 9 članova Carigradskog Sinoda, još 1997. kaže:
”Da se niko ne usudi, ni od klirika, da se zajednički oblači ili saslužuje sa njim, niti od vjernika da ga bilo ko primi ili počastvuje kao sveštenika ili klirika, ili da cjeliva njegovu desnicu i zatraži od njega blagoslov, jer je pod bremenom neoprostivog lišenja čina i nerazrješivog odlučenja od Gospoda Svedržitelja”.
Može biti da se carigradski patrijarh trenutno ne razumije najbolje sa moskovskim, po pitanju statusa bivšeg klirika RPC, ali tvrdim da nema dilema kako gleda i kako će gledati na ovog anatemisanog sveštenika, koga je upravo on, ovako nedvosmislenim i jasnim formulacijama, lišio bilo kakve mogućnosti da ikada ikoga krsti, vjenča ili blagoslovi. Niko, koga je taj čovjek ”rukopoložio” - nije pop, ni pred Bogom ni pred ljudima. Jer Dedejić je bio upravo sveštenik Carigradske patrijaršije u Rimu - pa je sve gore navedene ”pohvale” zaradio od crkvenih vlasti koje su njega lično i uvele u sveštenu službu.
A što patrijarh Irinej piše Svjatjejšem Vartolomeju? Svakako mu nije pisao o ekonomskim, identitetskim ni političkim temama iz Crne Gore, nego o činjenici da je neprikosnoveni domaći politički lider sam, lično, više puta ponovio kako je ateista i kako, samim tim, nije ni kršten. E sad, sve se to može promijeniti. I da vjernik ne daj Bože, izgubi vjeru, i da ateista povjeruje. U pitanju su lična uvjerenja i slobodna volja i ”cara i vojnika, i bogataša i prosjaka”... ali ne ide onaj koji sebe trenutno ne vidi u Crkvi, da takav ”stvara” neku svoju crkvu. O tome je patrijarh iz Beograda pisao patrijarhu u Carigradu. I to je tako normalno.
A ako neko pita, šta ima srpski patrijarh sa Crnom Gorom, i zar on nije simbol ”okupacije iz 1918” - pa evo i na to da odgovorim: mi Crnogorci imamo istoriju i prije 1918! Svakog našeg vladiku, od osnivanja Zetske eparhije, hirotonisao je srpski patrijarh ili Pećki arhiepiskop ili neko u njihovo ime - sve do ukinuća Pećke patrijaršije 1766. I mitropolite sa Cetinja (Danila, Savu, Vasilija), i hercegovačke vladike (među njima Svetoga Vasilija Ostroškog, slava mu i milost), i one vladike iz Pive - Sokoloviće, koji su i sami kasnije postajali pećki patrijarsi... Konačno, Crna Gora (Zeta) je dobila mitropoliju, bukvalno istoga dana (i baš zbog toga) kad je Peć dobila patrijarha - pa su te dvije titule i stolice, za svakoga ko je pismen - neodvojive. Svetog Petra Cetinjskog su zavladičili karlovački mitropoliti (nasljednici pećkih patrijaraha) ”samo zato što u Peći tada nije bilo patrijarha”, a Njegoš, Ilarion, Visarion... pamtili su ”čiji su”. Mitrofan Ban u svojoj vladičanskoj tituli nosi naziv ”egzarh pećkog trona”. Dakle, tako je to bilo kad smo bili samostalni, prije 1918.
Tolike blagoslove i toliku podršku, vjekovima, davao je srpski patrijarh brojnim ”gospodarima Crne Gore i brda”, i to je upravo radio pod pretpostavkom da su vjerujući i pobožni, da sad ima puno moralno pravo i obavezu - izvjestiti svoga brata, patrijarha u Carigradu, kako naši savremeni političari ”umiju” i bez Svevišnjeg...
Autor je rektor Cetinjske bogoslovije
Bonus video:
