Nedavna izjava premijera da je gorivo, tj. vožnja automobilom luksuz odražava realnost, nažalost, bez obzira kako se tumačila i koliko provokativna bila. Jer, ''što jes, jes'', ako ćemo pravo. Ako gotovo polovina stanovništva, nekih 300.000 građana, nema dovoljno novca ni da se prehrani svaki mjesec, naravno da je za njih posjedovanje i vožnja sopstvenog automobila luksuz. Za dio onih za koje još nije luksuz, ubrzo bi mogao postati kada cijena nafte poraste na svjetskom tržištu, a time i cijena goriva na našim benzinskim stanicama. Druga je tema, za neki drugi tekst, ko je zaslužan što je gorivo za većinu stanovništva ove države luksuz i zašto se ne živi bolje, iako je to nebrojano puta obećano proteklih dvadeset+ godina od strane vlasti.
Međutim, rast cijene goriva odraziće se na standard građana i na drugi način, ne samo preko skuplje vožnje sopstvenog automobila. Najvjerovatnije će ubrzo poskupiti osnovne životne namirnice zato što će i proizvođači hljeba, mlijeka itd. plaćati višu cijenu goriva. U krajnjem slučaju moglo bi se reći, neće biti pretjerano, da će neki građani i bukvalno odvajati od hljeba da bi država gradila autoput. Apsurd je da će tako, na posredan način, izdvajati za autoput i oni građani koji ne posjeduju automobil i nisu vozači. Jednom kada auto put počne sa radom građani-vozači će plaćati putarinu ako budu htjeli da ga koriste. Oni koji voze službene automobile, a njih je relativno puno u odnosu na broj stanovnika i u poređenju sa drugim, puno razvijenijim državama od naše, neće plaćati putarinu iz sopstvenog džepa, već će to učiniti ministarstvo ili ustanova u čijem je vlasništvu automobil. A taj novac takođe potiče od poreskih obveznika, odnosno zaposlenih građana. Tako će građani koji budu plaćali putarinu za autoput u stvari platiti putarinu znatno više od same cijene putarine na rampi: i kroz višu cijenu goriva, višu cijenu hrane i drugih proizvoda i usluga i napokon plaćaće kao poreski obveznici putarinu državnim službenicima koji će se voziti o državnom trošku, besplatno. E sad zamislite kad se povrh svega toga sjete da zamijene službene tablice na luksuznim službenim automobilima pa ih pretvore u privatne, odnosno državnu svojinu pretvaraju u privatnu prevarom.
Sve ovo vodi do zaključka da oni koji danas žive loše ubuduće će živjeti još lošije, a oni kojima je danas dobro sutra će im biti još bolje. Tako će obećanje vlasti: da živimo bolje, ipak biti ispunjeno, ali ne u cjelosti. I umjesto da bude obrnuto, da se razlika između bogatih i siromašnih smanjuje - ona će se i dalje povećavati.
Vlada može odgovoriti protivargumentima: da će od naplaćene putarine sredstva koristiti za druge projekte: puteve, škole, bolnice itd, što će doprinijeti povećanju standarda građana i boljem kvalitetu usluga i života u krajnjem slučaju. Ali se pri tome previđa činjenica da će ostati sadašnji put kroz kanjon Morače i Platije i da neće morati svako da koristi autput, a takvih će biti puno. Tako da ni prihodi od putarine neće biti preveliki, bar ne toliki da se uložena sredstva u izgradnju auto puta povrate u skoroj budućnosti (10-15 godina).
I tu je ono glavno pitanje: ko pita narod? Moglo bi se reći, nakon svega, i ko ''šiša ''narod?
Kako narod ubijediti da vjeruje da je nešto u njegovu korist ako to nije? Oni koji će koristiti taj autoput besplatno treba da objasne i ubijede one koji su ga na ovaj ili onaj način platili višestruko u odnosu na samu cijenu putarine da je to za njihovo dobro i u njihovom interesu (ovih drugih). A ako uspiju da privole većinu da vjeruje u to, sigurno će dobiti podršku i na izborima. A kako to postići (ili bolje reći: kako to postižu)? Najvažnije je održati i potsticati optimizam, zasipajući javnost optimisičkim izjavama, tipa: ja sam optimista, ne očekujem da će se rast cijene goriva odraziti na rast ostalih cijena, zatim, autoputem će se brže stizati do sjevera što će ubrzati njegov razvoj, itd. To što će za većinu stanovištva sa sjevera korišćenje autoputa biti luksuz - zanemaruje se.
Optimizam građana može biti posebno podstaknut i izjavama visokih evropskih zvaničnika da su impresionirani napretkom Crne Gore. Tu je i najnovija prognoza rasta našeg BDP-a od strane Međunarodnog monetarnog fonda koja je čak iznenadila i nadmašila naše optimiste ekonomske struke. Na kraju dolaze “nezavisni” analitičari i ekonomski eksperti da kao šlag na tortu daju konačno objašnjenje naše ekonomske bajke i sveopšteg napretka. Sve u svemu, jedan uigrani i dobro poznati mehanizam , na osnovu koga najveći teret i najveću žrtvu napretka - kroz izgradnju autoputa, snose obični građani, većinom oni sa najnižim životnim standardom. A sve sa vjerom u bolje sutra, u svjetliju budućnost. Čak i onda kada mjesto hljeba ostane samo nada.
Autor je analitičar tržišta aluminijuma
Bonus video:
