STAV

Disidenstvo post-mortem?

“Koprivica: U istrazi ste odgovorili da ste Crnogorac, a u optužnici piše da ste Srbin?
1116 pregleda 12 komentar(a)
Milovan Đilas (Novine)
Milovan Đilas (Novine)
Ažurirano: 21.04.2015. 08:21h

Činjenica prva: Na jučerašnji dan, prije dvadeset godina, umro je Milovan Đilas. Rođen je u Podbišću, kod Mojkovca, 1911. godine. Završio je gimnaziju u Beranama, te studirao u Beogradu, gdje je i živio do svoje smrti. Sahranjen je, prema sopstvenoj želji, u mjestu gdje se i rodio... u Crnoj Gori.

Činjenica druga: U jugoističnom distriktu Amsterdama, između Ulice Patrisa Lumumbe i Ulice Januša Korčaka, već godinama (po)stoji plavetna tabla sa natpisom Milovan Djilas-straat, o koju se ogleda Trg Milovana Đilasa. Istoimena ulica postoji i u Santijagu, glavnom gradu Čilea. U Crnoj Gori (još uvijek) ne postoji ulica koja nosi ime Milovana Đilasa.

Činjenica treća: U posljednjih pet godina, što se može tretirati kao relativno svjež vremenski okvir, širom svijeta su, na različite načine, opservirani ličnost i djelo Milovana Đilasa. U Beogradu je 2011. godine, prilikom obilježvanja sto godina od njegovog rođenja, u Palmotićevoj 8 (gdje je i živio) otkrivena spomen-ploča sa njegovim imenom. Organizovan je i niz izložbenih postavki, seminara i predavanja. Londonski univerzitet Goldsmiths je iste godine organizovao zapaženu panel-diskusiju na temu “Conversations about Djilas” (“'Razgovori o Đilasu”), dok je Huverov Institut (Univerzitet Stanford, SAD) prošle godine entuzijastično objavio da je preuzeo kolekciju pisane zaostavštine Milovana Đilasa, koja sadrži 49 rukopisnih kutija. Za sve to vrijeme, u Crnoj Gori je održan samo jedan naučni skup o Milovanu Đilasu, i jedna pozorišna predstava.

Činjenica četvrta: Godine 1995, Univerzitet u Oksfordu (St Antony's College) je uvrstio Đilasovu “Novu klasu” u 100 najznačajnijih knjiga koje su “u posljednjih 50 godina” fundamentalno uticale na oblikovanje zapadne kulture. Istovremeno, važno je naglasiti da je “Nova klasa” prevedena na preko četrdeset svjetskih jezika i prodata u preko tri miliona primjeraka. New York Times Book Review će njegovu ratnu memoaristiku “Revolucionarni rat” opisati kao prvorazredni iskaz legendarnog partizanskog ratovanja. Milovan Đilas je napisao tri knjige koje su tematski u potpunosti posvećene Crnoj Gori, i to: “Besudna zemlja” (literarna autobiografija), “Crna Gora2 (roman), te studija “Njegoš; pjesnik, vladar, vladika”. Na crnogorskom spisku lektira za osnovnu i srednju školu, nema nijednog Đilasovog djela. Isto važi i za predmetne silabuse, na crnogorskim univerzitetima.

Činjenica peta: Multikonfesionalna Crna Gora ne zna ili zaboravlja da je Milovan Đilas prvi pisao o tragičnom zločinu u Šahovićima (Vraneškoj dolini) 1924. godine, nad tamošnjim muslimanskim stanovništvom. “Nakon što su taoci u Šahovićima poklani... (...) U ovoj zemlji ubistvo nikada nije predstavljalo nešto zastrašujuće. Na to se naučilo...” Besudna zemlja, izvorno i doslovno.

Činjenica šesta: Milovan Đilas je bio jedan od vođa opštenarodnog Trinaestojulskog ustanka, čiji se datum, uz onaj iz 1878. godine, obilježava kao Dan državnosti Crne Gore. Odluke drugog zasijedanja AVNOJ-a (Jajce, 1943.), u ime Crne Gore, kada je istoj (poslije četvrt vijeka) obnovljen državni subjektivitet, pisao je svojeručno (između ostalih) Milovan Đilas. Prvo zvanično teorijsko obrazloženje crnogorske nacionalne posebnosti, napisao je i formulisao Milovan Đilas (“Borba”, 1945.). Tog i takvog Milovana Đilasa, ovovremena crnogorska javnost prećutkuje, a na sav glas prstom upire u “čojstvo, junaštvo i državotvorje” kvislinške kamarile (1941-1945).

Činjenica posljednja: Zašto je Milovan Đilas sporan? Zato što je ideološki “nedosljedan” (čitajmo: disonantan) salonskim ideolozima, sa “hiljadugodišnjim historijskim sjećanjem”? Milovan Đilas, koji je robijao zbog ideologije (u obije Jugoslavije) - 12 godina!? Ili je sporan (tek) zbog “lijevih grešaka”, koje je partija (simptomatično) aktualizovala (tek) nakon Đilasovog “otpadništva”? Ili (izvjesno) zato što je bio nacionalno ambivalentan, te sklon i toj vrsti “konvertitstva”? Put od nacionalnog Crnogorca do crnogorskog Srbina (i obrnuto) u Crnoj Gori zna potrajati kraće i od jedne noći. Ali i jedan i drugi arhetip uvijek će izreći ono Đilasovo: “Crna Gora je moja tamnica i moja sloboda. (...) I zato, kada bih mogao ponovo da biram svoju sudbinu - izabrao bih Crnu Goru.” Na koncu, zašto bi nekome uopšte bio sporan tzv. dualni identitet u Đilasa? Upravo nam on kroz (svima nama) svojstveno “konvertitstvo”, dok spaja i razdvaja (ne)spojivo, sugeriše koliko su naše tradicionalne podjele besmislene, koliko su proizvod atavističke i “trivijalne” Crne Gore, od koje nikako da se odlijepimo. Možda se na Đilasovu emancipatorsku tendenciju najbolje nadovezuje jedna izreka Borislava Pekića, iz razgovora sa Božom Koprivcom (London, 1992.), koja je objavljena u Pekićevoj knjizi “Vreme reči”:

“Koprivica: U istrazi ste odgovorili da ste Crnogorac, a u optužnici piše da ste Srbin?

Pekić: Meni lično to ne smeta, sve dok ne postane nacionalno pitanje kojim vas gnjave najčešće oni kojima je svejedno šta su, ili oni čijim bi nacijama trebalo da bude svejedno imaju li ih ili nemaju. (...) Morali bismo jednom prestati da nacionalno pitanje tretiramo kao terapeutsko... (...) Činjenicu da sam Srbin uzimam, s obzirom na rođenje, kao prinudu, na koju sam kasnije dobrovoljno pristao... Otuda potiče i moj odgovor isledniku, Crnogorcu, razume se. On je držao da sam ja svojim političkim opredeljenjem naneo uvredu Crnogorcima i njemu lično i zato je dalju konverzaciju nastavio pesnicama. Međutim, ako bi neko preda mnom uvredio Crnogorce, ja bih Crnogorcem istog časa postao.”

U Crnoj Gori se, nakon smrti, radije sjećamo ljudi po danu njihovog odlaska, nego li po danu njihovog rođenja. Provjerite ko se juče, u Crnoj Gori, sjetio Milovana Đilasa. Nije li upravo on primjer kako izgleda crnogorska kultura sjećanja? I da li je uopšte važno ko smo i šta smo, ako se ne sjećamo i ako ne pamtimo?