Nije Crna Gora Sjeverna Koreja. Bar se nadam. I, eto, hoću da vjerujem u to. Na koncu, razlika je lako uočljiva - Sjeverna Koreja je jedno organizovano društvo. Gotovo bi se reklo - savršeno organizovano.
Kada su shvatili da gradove kapitalističkih zemalja krase neboderi, i Sjevernokorejci su napravili tuce nebodera u Pjongjangu, ali, tamo niko ne živi. Oni samo postoje da budu viđeni, da krase centralni gradski pejzaž.
Crna Gora je, nasuprot tome, vrhunski neorganizovano društvo. Tako da nema mjesta ozbiljnom poređenju. Mada se u obje države Veliki (i što još sve ne) Vođa - obožava. Ipak, proplamsaji svjevernokorejskog pogleda na svijet i društvo, jave se tu i tamo... Besramna ambicija i glad za funkcijama je slična, tamo i ovdje, reklo bi se. Evo primjera aktuelnog ministra kulture.
U par mjeseci je postao laureat državne književne nagrade, pa ministar, pa akademik, odnosno, kanidat za akademika... Još da bude imenovan za predsjednika Saveza guslara Crne Gore, a i Vesna Medenica mogla bi, konačno, da izgubi funkciju. Ne bi Pavle bio ništa gori predsjednik smučarskog saveza Crne Gore. Sigurno.
Postoji li nacionalno Udruženje proizvođača kobasica? Možda je vrijeme i za ozbiljnijeg selektora fudbalske reprezentacije? Uostalom, pouzdano znam da Goranović više zna o fudbalu nego o kulturi. Pavle bi, izvjesno, izašao iz sjenke Brnovića, koliko god iz nekih drugih sjenki nije u stanju da iskorači. Mada, jeste neobično da neko u prvih nekoliko sedmica ministarskog mandata postaje i akademik.
Odnosno, to ne bi bilo neobično u Sjevernoj Koreji. Tamo se takve stvari podrazumijevaju. Ovdje jeste neobično, makar u svijetlu čininice da je CANU jedna od rijetkih (možda i jedina) državna institicija koja je posljednjih godina u direktnom sukobu “nadigrala” ovu vlast. Ako zaslužuje da bude akademik, valjda će to zasluživati i kad ne bude ministar. Ovako ima i on kolekciju “tablica” (direktor, ministar, laureat, akademik) koje može prema potrebi da mijenja.
Ipak, registarske tablice drugog ministra jesu “utisak nedjelje”: zašto je sve to izvodio, pobogu? Čemu španska sapunica sa tablicama. Mogući odgovor: neodoljivi zov demagogije. A to je opasan zov. Crnogorski političari, čak i kad imaju stanovitog građanskog i intelektualnog štofa, lako skrenu u vode demagogije. Zato populistički impuls teško nestaje sa ove javne scene.
Naravno, nije daleko od pameti reći da ova prevara sa tabicama sama po sebi sigurno nije najveći problem crnogorskog društva. Ima tu mnogo složenijih i prevara težih za otkrivanje, oko mnogo ozbiljnijih registracija, ali, ministrova igra sa tablicama je ilustrativna za duh prevare koji vlada ovim društvom i presudno obilježava ovu vlast. Na koncu, nije mi jasno, zar ministar nema neka druga kola? Zar mu nije lakše tako “sakriti” vikend putanje...
Drugi momenat koji izaziva nelagodu u slučaju ministarskih tablica je nužna asocijacija na zanimanja koja praktikuju ovu vrstu “maskiranja”. Ko mijenja automobilske tablice prema potrebi? Kriminalci u akciji i policajci na tajnom zadatku. S koje god strane da posmatrate ovu vlast ispostavi se da su njihovi simbolički graničnici, njihovi Herkulovi stubovi kao kraj poznatog svijeta te dvije reperne tačke: kriminalci i policajci. Između kojih je teško uočiti razliku. To je suština. Ovdje su to samo riječi, a ne i značenje. Jer, u Crnoj Gori oni su na istom poslu. Zato je normalno da kalići nestanu, a da se prate aktivisti MANS-a.
Ah, ta Sjeverna Koreja... Tamo se niko ne bi trudio da obmanjuje javnost. Tamo se ministri od svojih automobila ne odvajaju ni na spavanje kad odu. Zamislite ako neko njima ispriča priču o jednom ministru negdje u Evropi, koji vikendom mijenja tablice svog službenog automobila. Umrli bi od smijeha. I zaključili da, definitivno, ta zemlja mora propasti...
Bonus video:
