Nema u nas drugih ljudi osim političara, nema druge popularnosti izvan njihove. Nema uzora, zanimanja, zvanja, znanja; niđe ništa izvan politike. Generacije se vaspitavaju na uvoznim tabloidnim glasilima i TV sapunicama, talk show programima u kojima se, umjesto razgovora, brblja bez smisla i cilja. I šta smo dočekali? Da nas narod po prstu kazuje. Generacije su izrođene na uzorima čije je zlikovanje proglašavano junaštvom, a tamo odakle ih uvozimo oni su narodni heroji. Taj uvozni kult plaćamo po luksuznoj tarifi, a menadžeri su političari koji ne znaju ni za kulturu, ni za etiku, ni za estetiku. To čine oni ili im svojta; nadzemna i podzemna. A kad podzemlje izađe na ulicu, uličari vladaju! O svetkovinama, stvarnim ili izmišljenim, mnoštvu novih godina i božića organizuje se skupocjeni koncerti sa onima, i za one, koji su pjevali ratu i u njemu; sukobu i mržnji, raskolu za sva vremena. Takvi nameti su od mase stvorili rulja, u kojoj gine svako individualno vaspitanje, pa svi bivamo kolektivno krivi za učinak pojedinca. Postajemo društvo rulje, koja urla a ne slavi, koja vrišti a ne govori, koja ruši a ne gradi pjevajući smrtne presude.
Urla se s pojačalima koja nas ne upućuju jedne na druge, već jedne protiv drugih. Ovđe se blizu tri decenije upravlja, više bradom nego glavom, pa je gotovo besmisleno osvrtati se na nekoliko momaka kojima je iz nekontrolisane euforije navijanja iskrslo huliganstvo. Državno (ne)vaspitanje, u kome se huliganski promeće novcem, poslovima, znanjem i obrazovanjem, nadjačalo je porodicu, školu, sport... i svaki obzir i obraz, pred sobom i pred svijetom. Taj profil vaspitanja se svakodnevno eksponira u kolateralne štete, a multilateralne tek slijede.
Omrčili smo se tamo đe smo bili najsvjetliji. Crnogorski sportisti su prvi otvorili poglavlja prema svijetu u kojima su odbranili ime svoje zemlje, sportskim odlikama, moralom i velikim pobjedama. Njihova slava durala je smo jedan dan. Njihov uspjeh je završavao na kratkim izjavama poslije kojih bi ih zajmili u anonimnost ne interesujući se za njihove sportske i životne puteve s mnogo prepona, ne saznajući ništa o njima. Oni nijesu nikome gosti u medijima, a jebena javnost, koja je iz istog vaspitanja kao i rulja, obrće se političarima i čezne za njihovom popularnošću. Obaliti na nekoliko momaka (a grešni jesu), toliko propusta sistema, države i društva, liči na nevinost bez zaštite u odnosu na stvarno huliganstvo političkih uzora. Oni su, u godinama rođenja današnjih navijača, oštrili zube na susjeda i podučavali nas da haramo i kože gulimo. Glasila se pretiječu ko će prije dovesti pred mikorofone takve uzore ne bi li nam otvorili neku novu stranicu... A oni su toliko puta pročitani da ne zaslužuju ni listanje. Ne interesuju ih ljudi koji jedva žive od svoga rada, ljudi od kulture, od znanja i imena. Ištu samo bezimene kojima vazda mogu zbreknuti. Zato su nam akademici već godinama kupovna roba, a diplome artikli ispod tezge.
Zamislite zemlju koja nikada za imendan svoje države i nezavisnosti nije organizovala kolektivnu svečanost koja građane upućuje na zajedničko slavlje i značaj najveće institucije jednog društva-države.
Danas nam stiže zlo pod gorim od nesankcionisane prošlosti ondašnjih i današnjih izgrednika i dugo će nam još na rate stizati danak tih vremena. Lokalni cinkaroši i dostavljači, iz toga doba, postali su međunarodni predstavnici i diplomate. Tada je sve bilo opravdano, prihvatljivo i patriotski, iako nijesmo imali partije. Sa takvog istorijskog gnojišta nemoguće je ustati čistih ruku i svijetla obraza. Zamislite ljude koji u ime države provjeravaju vašu imovinu a otimali su tuđu i od nikoga postali neko!
Crna Gora se nikada nije sramila pred svijetom do ovoga puta. Naši preci su se, u ime svijesti o sebi, vazda borili na poligonima evropskih velesila, pa su na toj tekovini izrasli i njihovi potomci-sportisti.
Nijesmo se nikad čerupali sa susjedima; a kad smo, samo jednom, pristali na nedifinisano dobrosusjedstvo, dobili su po slobodi; bili smo pokoreni i preimenovani. To je i ova vlast pokušala da ponovi za svog zemana, ali narod se nije dao! A od kada je od istog dobila podršku za nezavisnost, opet je u pokušaju... Ovo što činimo na sportskim poligonima je produžena ruka te svijesti ali i uvozni bofl! No, bez pogovora, ovaj sram je domaći proizvod; njih bez svijesti o sebi. Šta će pravoslavna armija iz uvoza na crnogorskom stadionu ukoliko nijesmo obrnuli putem Ukrajine.
Ostaje nam jedino da se stidimo po kućama pod vrlo nepovoljnim uslovima, moralnim i materijalnim, ustručavajući se da izađemo... A kad izađemo, stidimo se pred svijetom. Tako nas svijet kvalifikuje, između poglavlja i između redova. Tako sve više postajemo stidna zemlja a vlast stidnica. Stiđećemo se još!
P.S. Ćutati na ovu temu je: Tabloidno!
Bonus video:
