Po svojim ekonomskim efektima, pandemija gojaznosti u svijetu može se porediti sa ratom i pušenjem.
Gojaznost više nije isključivo problem razvijenih zemalja sa višim dohotkom. Učestalost gojaznosti i prekomjerne tjelesne mase porasla je u svim regionima, uključujući zemlje sa niskim dohotkom. Danas se skoro polovina ukupnog broja zemalja bori i sa pothranjenošću i sa prekomjernom tjelesnom masom/gojaznošću. Štaviše, pothranjenost i gojaznost se često javljaju uporedo u istim zajednicama - čak i u istom domaćinstvu.
Ekonomske i socijalne promjene, uključujući viši dohodak, u mnogim siromašnim državama i onim sa srednjim dohotkom i dostupnost hrane visokog stepena prerade po relativno atraktivnim cijenama doveli su do promjena u načinu života, uključujući prehrambene navike i smanjenu fizičku aktivnost širom svijeta.
Od 2000. do 2013. godine, nijedna zemlja - baš nijedna - nije zabilježila pad gojaznosti. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da prekomjernu tjelesnu masu ima 1,9 milijardi ljudi, od kojih je trećina gojazna.
To podrazumijeva socijalne i ekonomske troškove koje, povrh troškova koje donosi loša ishrana, društvo teško može da podnese.
U izdanju izvještaja FAO Stanje hrane i poljoprivrede za 2013. konstatovano je da je u posljednje dvije decenije socijalno opterećenje usljed prekomjerne tjelesne mase i gojaznosti udvostručeno. Prema tom izvještaju, kumulativni troškovi svih nezaraznih bolesti za koje su prekomjerna tjelesna masa i gojaznost vodeći faktori rizika procijenjeni su na oko 1,4 milijarde američkih dolara u 2010.
Prema novijim procjenama instituta Mekinzi global (McKinsey Global Institute), globalna cijena gojaznosti - uključujući rastući rizik od srčanih oboljenja, hipertenzije, moždanog udara, dijabetesa i nekih karcinoma, što su sve oboljenja koja utiču na opšti kvalitet života - mogla bi da dostigne čak 2 milijarde dolara godišnje, odmah iza pušenja (2,1 milijarda) i oružanih sukoba (2,1 milijarda)!
Iako podaci nisu uporedivi, a globalne procjene ekonomskih troškova gojaznosti i prekomjerne tjelesne mase variraju, njihov red veličine se poklapa.
Pomislite sada šta bi se moglo uraditi u borbi protiv neuhranjenosti - gladi, pothranjenosti, nedostatka mikronutrijenata i gojaznosti - kad bismo taj iznos novca uložili u ono što radimo. Da bi se više uradilo, neophodno je izdvojiti više sredstava, ali to treba da bude sastavni dio šireg nastojanja da strateški transformišemo svoj pristup borbi protiv svih oblika malnutricije, da se usredsredimo ne samo na njene neposredne uzroke, već i na šire sociokulturne, ekonomske i političke dimenzije ishrane.
To je izazov koji je postavljen na Drugoj međunarodnoj konferenciji o ishrani (ICN2), održanoj u Rimu u novembru 2014. Vlade su na toj konferenciji usvojile Rimsku deklaraciju o ishrani i prateći Okvir djelovanja, čime su se obavezale na rješavanje širokog spektra problema malnutricije - uključujući pothranjenost, zaostajanje u rastu, zaostajanje u tjelesnoj masi, nedostatak mikronutrijenata, gojaznost i nezarazne bolesti povezane s njima.
Za napredak u ispunjavanju preuzetih obaveza, biće potrebni veliki zaokreti u načinu na koji se bavimo problemom malnutricije. To podrazumijeva da se, umjesto liječenja nepovoljnih efekata malnutricije, preorijentišemo ka prevenciji putem obezbjeđivanja zdrave, uravnotežene ishrane, kako bismo uspješnije rješavali same uzroke malnutricije, a da bismo to ostvarili, biće potrebno da osmislimo nove politike, strategije i programe.
Evo nekih ideja koje nas mogu usmjeriti.
Prvo, hajde da reformišemo svoje prehrambene sisteme da bismo obezbijedili bolju ishranu za sve. U izveštaju FAO Stanje hrane i poljoprivrede za 2013. godinu, prikazano je kako prehrambeni sistemi utiču na količinu, kvalitet, raznovrsnost i hranljivu vrijednost namirnica i određuju raspoloživost, pristupačnost i prihvatljivost namirnica potrebnih za dobru ishranu. Reforma naših prehrambenih sistema, s ciljem unapređenja ishrane, zahtijevaće da se proizvode namirnice bogate hranljivim sastojcima i da se obezbijedi zdrava prerada kako bi se gubitak hranljivih tvari sveo na najmanju mjeru.
Drugo, moramo olakšati potrošačima da biraju hranu koja doprinosi zdravoj ishrani. Za to je, pored djelotvornih i usaglašenih politika i strategija, potrebna i čvrsta politička volja. Biće potrebna veća ulaganja u promotivne i edukativne programe o ishrani. Biće potrebno stvoriti škole, radna mjesta i zajednice u kojima je zdrava ishrana lako dostupna i koje podstiču ljude da se više bave fizičkim aktivnostima. Biće potrebno osnažiti potrošače kroz formalnu i neformalnu popularnu edukaciju o ishrani i pružiti im više informacija o hrani koja im se prodaje, uključujući i odgovarajuće etiketiranje i deklarisanje.
Treće, stvoriti zajedničku viziju i višesektorski pristup koji okuplja vlade, poljoprivredne proizvođače, zdravstvo, trgovine na malo i druge odgovarajuće aktere iz javnog i privatnog sektora, kao i civilno društvo. Višestruki uzroci malnutricije, uključujući gojaznost, nameću potrebu za suštinskom saradnjom: nijedan sektor ili subjekat ne može sam djelotvorno da riješi problem.
Četvrto, trgovinski i investicioni sporazumi moraju biti osmišljeni tako da imaju pozitivan uticaj na prehrambene sisteme. Poboljšanjem dostupnosti hrane i pristupa hrani, efikasna i djelotvorna trgovina može da ima važnu ulogu u ostvarivanju ciljeva u oblasti ishrane. Međutim, takvi sporazumi ne treba da potisnu mogućnosti za razvoj lokalne poljoprivrede. Uspješni nacionalni i lokalni poljoprivredni sistemi ne samo da smanjuju zavisnost zemlje od uvoza hrane, već i doprinose većoj raznovrsnosti u ishrani, mogu da amortizuju skokove cijena na međunarodnom tržištu i omogućavaju otvaranje radnih mesta, čime doprinose smanjenju siromaštva u ruralnim područjima.
Na konferenciji ICN2, stvoreni su uslovi da se svi akteri ujedine u nastojanju da preokrenu trend brzog rasta gojaznosti u svijetu. Problem loše ishrane, od pothranjenosti do gojaznosti, može se spriječiti uz relativno niske troškove ako budemo dobro radili. Krenimo odmah u akciju kako bismo preokrenuli trend rasta gojaznosti i poslali glad i sve oblike malnutricije u istoriju.
Autor je generalni direktor Organizacije Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (FAO)
Bonus video:
