Fransoa Oland samog sebe rado opisuje kao „političara prilike“. Najnoviju od tih prilika može da zahvali njemačkoj saveznoj kancelarki Angeli Merkel, koja je francuskog predsjednika prisvojila u ukrajinskoj krizi. Iz toga se izrodila čudesna saradnja, sa dogovorenim kominikeima, redovnim telefonskim razgovorima, zajedničkim putovanjima, pregovorima i nastupima: evropski vodeći duo. Skoro ništa više ne podsjeća na nategnute zakletve prijateljstva, koje su Oland i Merkel jedva kroz zube procijedili u mjesecima posle Olandovog preuzimanja dužnosti u maju 2012. U fransucko-njemačkim odnosima signali pokazuju „reset“, sposobnost koja (preuzeta iz kompjuterskog jezika) znači „novi početak“.
Francuski predsjednik pri tome djeluje kao neko ko je sasvim slučajno na tastaturi pritisnuo „reset“. Za njega je prije svega važna bitnost, koju mu savezna kancelarka time dopušta. Ruske hegemonijalne težnje Oland je dugo posmatrao kao nezainteresovani učesnik, a pri odlučivanju da li ruskoj mornarici isporučiti modernu fracnusku vojnu tehniku čak j bio i nesiguran. Tek vrlo kasno se Oland odlučio da Moskva ne dobije dva francuska nosača helikoptera tipa “mistral”, inace posao koji je sa Rusima sklopio njegov predhodnik Sarkozi, uprkos krizi u Gruziji. Sarkozi je, i tada i sada, u Vladimiru Putinu vidio sigurnog partnera u bezbjednosnoj politici. No ta vremena su u Jelisejskoj palati daleka prošlost.
Putinov uticajni lobi
Oland sa popriličnom ležernošću prelazi preko činjenice da je svima jasno ko je koga pretio na putu za Minsk i sa skoro degolističkom umješnošću izbjegava diskusiju na temu ko je u ovoj priči kuvar, a ko kelner. Glasnogovornicima opozicije, osobito Sarkozijevog UMP-a, koji su mu prebacivali udaljenost od savezne kancelarke, Oland ubuduće može da kontrira čvrstim argumentima. Što je problem za Sarkozija, čije nostalgične reminiscencije na temu para „Merkozi“ sve više deplasirano djeluju.
Unutrašnje-politički gledano, francusko interesovanje za Ukrajinu u Parizu je i dalje slabo. Ali, avanzovanje Olanda u pratnji kancelarke kao čuvara evropskog mirovnog poretka, u svakom slučaju pomaže protiv melanhonije bivše kolonijalne i svjetske sile, koja preživljava pad sopstvenog uticaja i privredne snage. Osvježavajuće dejstvo na francuskoj strani ojačano je činjenicom da je Velika Britanija islužila kao evropska vodeća sila, što je već veoma drugačija situacija u odnosu na 1994. godinu, kad je bila evropska sila potpisnica Memoraduma o garancijama Ukrajini u Budimpešti. Francuska se tada pridružila silama potpisnicama i takođe garantovala Ukrajini nepovredivost njenih granica za odricanje od atomskog oružja. Ostalo je upamćeno da je tadašnji francuski predsjednik Fransoa Miteran svom ukrajinskom kolegi Leonidu Kučmi rekao: „Nadam se da u ovo ne vjerujete!“ Protiv njemačko-francuskog direktorijuma u ukrajinskom kriznom menadžmentu nema otpora kod ostalih evropskih partnera, što Oland smatra srećnim slučajem.
Predsjednik Francuske u ovim dešavanjima vidi atraktivni uradak za bezbjednosni poredak. Iznebuha, atributi nekadašnje sile pobjednice Francuske ponovo dobijaju na snazi: stalno mjesto u Savjetu bezbjednosti UN, nuklearno naoružanje, u svako doba spremnu volju za vođstvom. A ovo posljednje je adut koji Oland rado koristi. U Parizu uljudno začuđeno diskutuju o „specifičnostima njemačke sprenosti da vodi“, onoj nevoljnosti u Berlinu da se u spoljnoj i bezbjednosnoj politici eksponira. Rijetko je u francuskom glavnom gradu jedan govor tako temljeno analiziran, kao govor njemačke ministarke odbrane Ursule baronice od Lajena, koja je na Minhenskoj Bezbjednosnoj konferenciji pokazaal želju Njemačke da „vodi iz centra“, iz čega je Francuska zaključila da trajno dolazi u obzir kao spoljno-politički partner Njemačkoj, u vođstvu.
Volja za reformama? Ograničena!
Diplomatski duo sa A. Merkel za Olanda ni u kom slučaju ne znači da će on sada da usvoju njenu predstavu i o finansijkoj i privrednoj politici. Njegova reformska volja je i dalje ograničena. Oland smatra da svoju posvađanu i splaslu parlamentarnu većinu ne smije da izloži još većim izazovima. Reformski nevoljni birači su ionako već našli svog novog zaštitnika u Marini le Pen. Predsjednica Nacionalnog fronta „malim ljudima“, nižim službenicima, namještenicima i radnicima obećava da će zadržati ono malo što imaju, a možda i povećati. Zato Olandu ne pada na pamet da se predstavi kao advokat socijalne razgradnje i rezova u državnom aparatu.
Tako je Oland u njemačko-francuskom zagrljaju u ukrajinskoj krizi iznad svega pronašao šansu da skrene pažnju sa crnih proročanstava vezanih za francusku privredu, što će određeno vrijeme i funkcionisati, kako je to predsjednik i sugerisao na posljednjoj polugodišnjoj konferenciji na štampu. No, samo je pitanje vremena kad će razlike u finansijskoj i privrednoj politici između štedljive kancelarke i reformski nevoljnog predsjednika opet preuzeti primat. „Reset-u”, kao i mnogim drugim „novim startovanjima“, prijeti da završi u mamurnom otrežnjenju.
(Frankfurter Allgemeine Zeitung/FAZ; prevod: M. Vuletić)
Bonus video:
