Kultura jednog naroda, i njegova istorija odlučuju o njegovoj ekonomskoj budućnosti. Samo se tako ponekad mogu objasniti ekonomski neuspjesi naroda i država. Grčka je kriza prije svega kriza Grčke politike, i politike EU, a ne kriza (samo) njene ekonomije. Mogući izlazak Grčke iz euro zone jednako treba pripisati Grcima, njihovoj povijesti, njihovom mentalitetu, njihovoj oligarhiji, raširenoj korupciji, njihovim kratkovidnim političarima iz dva tabora koji klijentitistički vladaju zemljom, od kada je '74 skinuta vojna hunta do prije neki dan; ali, isto tako, i bankarima moćnih US i evropskih banaka, te evropskim birokratima iz Brisela, koji su uljepšavali priču kada je Grčka ulazila u euro zonu, i koji sada, uz pomoć njemačkog ”nein” šalju ovu malu zemlju u ambis, a time možda i samu ideju jedinstvene europske monete. Kako je bilo moguće jednoj nefunkcionalnoj ekonomiji male veličine, prije svega, posuditi 300 i više milijardi eura, kada se u početku, primjenom samo zdravog razuma, znalo da to ona nikada ne može vratiti? Ekonomija je zakon spojenih sudova. Ako Grčka bankrotira, a to je sada izgledno, sa njima mogu bankrotirati i velika većina francuskih (75 milijardi), njemačkih (53 milijarde) i italijanskih banaka (39 milijardi), čija je ukupna izloženost, dakle, u tom dugu, skoro 170 milijardi eura. Turska, ona nekadašnja Otomanska Imperija, ali isto tako i ona današnja, ozbiljni su uzročnici grčkih problema. Grci su bili okupirani od Turaka skoro 370 godina, od 1458. do 1821, i tada su naučili", urezalo im se to i u genetski kod, da poreze - harač, što je praktički bio ono što Englezi zovu poll tax, a pogotovu devsirme ili paidomazoma na grčkom, što je davanje jednog muškog djeteta u janjičare - Porti (Vlada u Istanbulu) nije patriotski plaćati, pa tako ni danas taj porez ne plaćaju svojoj Vladi u Atini. Porez, to je loša vijest iz grčkog kulturološkog koda, problem današnje grčke ekonomije i grčkog duga. Današnja je Grčka više potomak turskog despotizma u kojem se poštovao klijentetizam i korupcija prema nosiocima vlasti, nego Periklove Atene (ili Platonovih i Aristotelovih rasprava o državi), zbog koje su i primljeni u članstvo EU, kako bi dali povijesni legitimitet ovom novom europskom “carstvu". Današnja Turska, utječe na isušivanje javnih financija Grčke. Između ove dvije članice NATO pakta tinja prikrivena (a s vremena na vrijeme i otvorena) mržnja, koja se oslikava u utrci u naoružanju. Grčka je najveći uvoznik naoružanja na svijetu, iza Ujedinjenih Arapskih Emirata, ako uvoz ponderišemo sa veličinom njene ekonomije, ili sa njenim brojem stanovnika. Grčka mornarica je jednake veličine kao holandska, danska i norveška mornarica, skupa. Danas je Njemačka, iza SAD i Rusije, najveći izvoznik naoružanja na svijetu. Ko su najveći klijenti njemačke industrije smrti ? Turska 14% i Grčka sa 13%. Grčka ratna avijacija i grčka mornarica najbolji su klijenti francuske industrije naoružanja. Avioni ”Mirage” francuskog Dassaulta, te fregate opet francuskog DCNS-a, najveći je skorašnji francuski izvoz u Grčku i veliki su dio duga koje grčke banke imaju prema francuskim. Isto se može reći za stotine njemačkih tenkova ”Leopard” i samohodnih haubica kupljenih od njemačkih proizvođaca, među kojima prednjađi Krauss Maffei Wegmann. Zašto se ovako naoružavaju dvije članice NATO-a? Zbog profita njemačke i francuske industrije te njihovih banaka? Ovih se dana, zahvaljujući i retorici Atine i Berlina, grčka kriza posmatra i kao sukob dvije kulture, sukob evropskog sjevera i juga. Njemačka, kako ona Kajzerova iz Prvog, koja je bila saveznica Turske, tako još više ona Hitlerova iz II rata, te ova današnja Njemačka, europska i demokratska, jedan je od najvećih uzročnika današnjih grčkih problema, smatraju Grci. Grčka je u II svjetskom ratu izgubila 13% svoje populacije, više nego bilo koja okupirana zemlja izraženo u procentima. Oduzimanjem svih zaliha hrane od grčkog naroda 1941/1942. kako bi se prehranila velika njemačka ratna mašina ono što nije stradalo od metka stradalo je od gladi. Godine 2010. u grčkom je parlamentu potpredsjednik tadašnje Vlade Pangalos javno izrekao kako su nacisti uzeli svo grčko zlato deponovano u Grčkoj nacionalnoj banci, te ga nikada nisu vratili. Aleksis Cipras, pobjednik izbora, kaže kako nikada nisu plaćene reparacije i dodaje kako će njegova vlada na tome inzistirati. Moderna Njemačka je, opet, utjecala na dogadjaje u Grčkoj svojim odličnim poslovnim vezama sa više grčkih oligarha. Upućeni kažu kako su troškovi izgradnje Atinskog aerodroma, te više stadiona za Olimpjiske igre 2004. godine, svi građeni od strane njemačkih velikih kompanija, uvećali cijenu te građevinske bonace sa 6 na 16 milijardi eura. Godine 2008. Siemens, ponos njemačke industrije, platio je stotine miliona dolara i franaka američkim vlastima zbog korupcije i “kupovinu” lukrativnih ugovora za isporuku svoje opreme grčkim kompanijama. Obije su tadašnje grčke političke partije, ND i Pasok, bile umiješane u skandal. Korupcija je bila dokazana, a Njemačka koja se, na primjer, svim silama borila za izručenje jednog hrvatskog udbaša nedavno, tada nije htjele izručiti grčkom pravosuđu Simensovog menadžera sa dvojnim državljanstvom, Michaela Christoforakosa.
Simens je, da bi dobio ugovor sa grčkim OTE-om od pola milijarde eura, platio “mizu” od, dokazanih, 35 miliona eura. Iako je kineska kompanija Huaewei nudila istu opremu za 50% manju cijenu. Grčko pravosuđe traži i danas prve ljude njemačke kompanije Ferrostaal, koja je grčkoj mornarici pod čudnim okolnostima i vrlo velikim cijenama isporučila dvije podmornice za visokih 1,8 milijardi eura. Sumnja se da je 5 % tog iznosa završilo na računima grčkih posrednika. Tada je i Der Spiegel pisao kako je ”korpucija u Grčkoj značajan razlog zašto je ona u krizi danas, a u tom lancu korupcije itekako su učestvovale velike njemačke korporacije osiguravajući sebi lukrativne ugovore”.
Današnja Vlada Angele Merkel, nema sluha za grčke probleme.
Upravo je novi grčki ministar financija Janis Varufakis, u skorašnjem dodatku svoje knjige ”Global Minotaur”, nazvao današnji njemački ekonomski sustav, ”primitivnim merkantilizmom”, sa potpunim pravom. Ako je SAD stvorio, u njegovoj analizi, Minotaura koji reciklira surpluse, viskove kapitala, na globalnoj razini, on smatra da Njemačka pokušava u EU, da kopira SAD na pogrešnim premisama, kako bi postala ”europski minotaur”.
Njemačka je industrija u stalnoj potrazi za novim i sigurnim tržištima. Nova tržišta traži u Aziji, ali ih tamo već tuku Japanci i Korejci, na njihovom domaćem terenu proizvodnje superbrzih vozova, auta i mašina za medicinsku dijagnostiku, te energetskih instalacija i postrojenja.
Sa druge strane, politika eura danas nije ništa nego politika sigurne i jake njemačke marke koja prije svega osigurava mir u glavama Njemaca nakon hiperinflacije u Vajmarskoj Njemačkoj, koja je dovela Hitlera na vlast; te mnogo važnije, surplus velikim njemačkim korporacijama koje u euro zoni osiguravaju siguran plasman svojih proizvoda. Skoro uvijek to je rađeno upotrebom kreditnih potencijala njemačkih banaka što predstavljaju skoro trećinu ukupnog grčkog duga danas, kreditirajući tako na grčkom tržištu rast vlastite njemačke ekonomije.
Euro zona, uvođenjem eura, postala je prošireno njemačko, "domaće" tržište.
Ono što su nekada njemačke kompanije gubile u valutnim razlikama, zbog čestih devalvacija nacionalnih valuta, izvozeći svoja auta i mašine u Italiju, Grčku, Španiju i Portugal, danas ostaje u Njemačkoj. Osamedesteih i devedesetih godina prošlog stoljeća grčka drahma devalvirvala je u odnosu na njemačku marku 85%.
Onda je ta njemačka marka, u “euro” izdanju, zamijenila tu drahmu. Ekonomije su ostale iste, odnosno Njemačka je zahvaljujući reformi svog zakona o radu, i pojačanoj produktivnosti, te jeftinim financiranjem, samo napredovala i dobila na konkurentnosti.
Valutne razlike koje su osiguravale konkurentnost domaćeg, grčkog, a i ostalog mediteranskog življa, i njihovih proizvoda, u obrnutom smjeru, danas ne postoje. Euro je ”zlatni standard” koji ne pogoduje inflatornim ekonomijama, onima koje su u prošlosti, upravo na inflaciji gradili svoju konkurentnost. Uzajamna ovisnost surplusa i deficita država u eurozoni je vidljiva iz svake makrekonomske brojke.
Nijedna zemlja nije profitirala od članstva u euro zoni, od uvođenja zajedničke valute do danas, kao Njemačka. Od 2007. godine Njemačka generira najveći trgovinski surplus na svijetu , iako njena trgovina sa SAD raste neznatno, a sa azijskim zemljama Njemačka ima trgovinski deficit, što potvrđuje gore izrečenu tezu.
Moderna Njemačka, čini se, također zaboravlja kako su joj prepolovljeni ili oprošteni dugovi iz II svjetskog rata kojeg je prozurokovala. Odbija, isto tako, svoje viškove kapitala - samo je na računima njemačkih građana danas 5.000 milijardi eura - da upotrijebi i plasira na tržišta Juga i Jugoistoka Europe, upotrebljavajući, recimo, monetarne mehanizme ECB, iako su SAD svoje viškove kapitala i te kako upotrijebile, nakon II rata, na podizanje srušene, spaljene ekonomije Njemačke i Japana. Ne bi danas bilo ni Siemensa, ni Bosha, ni BMW, ni VW, da nije bilo američkog novca i Marshallovog plana.
Njemačka je, izgleda, brzo zaboravila značaj emotivne inteligencije zapadnog svijeta koji ju je digao sa zgarišta spaljene i poražene države u II ratu; i danas egoistično drži predavanja Grčkoj, iako će mogućim bankrotom Grčke vrijednost njemačkih i europskih kompanija, te eura samog, izgubiti možda i deset puta veću vrijednost nego što je danas vrijednost grčkog duga.
Euro je, naravno, posebna priča.
Njegovi su planeri, namjerno ili ne, zatvorili oči pred nacionalnom kulturom korupcije i klijentetizma, i jednu nerazvijenu, nefunkcionalniju ekonomiju u kojoj skoro i da ne postoji pravna država i respekt prema zakonima (nevjerovatno, ali svi su nosioci javnih funkcija u Grčkoj zakonom izuzeti od kaznenog progona zbog djela iz financijskog kriminala, a u posljednjih 30 godina ni jedan jedini državni funkcioner nije završio u zatvoru), kroz monetarnu uniju sa najmoćnijim državama Europe katapultirao u klub bogatih i razvijenih zemalja. Iako to Grčka nikada nije ni bila, ako zaboravimo na nekoliko brodovlasnika koji su živjeli u Londonu.
Deficit javnih financija u kriterijima euro zone predvidja maksimalni nivo od 3%. Grčka je uvijek daleko bila od toga.
Samo plate i beneficije javnom sektoru u Grčkoj, na godišnjem nivou, iznose 13 milijardi eura. Dok su u proslom desetljeću njemačke penzije stagnirale, grčke su rasle, iz godine u godinu 3 do 4%.
Grci mogu u penziju sa 58 godina, dok je u zemljama OECD-a ta razina na 63,2 godine. Grčka je ono što bi ekonomisti zovu “rent-seeking” društvo, perfektna oluja ekonomskoh neuspjeha.
Skoro do 2009. godine kada je Pasok, tada na vlasti, otkrio i obznanio svijetu da su javne financije Grčke lažirane, tzv. spread, odnosno razlika u cijeni grčkih i njemačkih obveznica, bila je minimalna ili je čak nije ni bilo. Globalne investicijske banke, dakako one najzvučnijih imena, ignorirale su sve bazične podatke i koristile samo jedan jedini argument - članstvo u euro zoni, kako bi samopotvrđivale vlastitu kreditnu tezu i odobravale nove kredite i nova zaduživanja Grčkoj. Tako je jedna od njih, dokumentirano je, recimo, na milijardu eura kredita, uzela 300 miliona eura provizije.
Dok su se u specijaliziranim izvještajima investicijskih banaka mogli pročitati hvalospjevi o konvergiranoj grčkoj ekonomiji, 2008. godine, pred pad Lehman Brothersa i Ponzijevih shema u SAD-u, Grčka je, u stvarnosti, imala visoki nivo javnog duga, ogroman trgovinski deficit, preglomazan javni sektor, militante sindikate, raširenu korupciju, neučinkovit porezni sistem naplate, prejaku valutu, i članstvo u euro zoni koje je dobila zbog uspješnog lobiranja kako grčkih političara, tako i europskih birokrata, te na lažnim , netačnim podacima o javnim financijama.
Argentina je dugo vremena bila izučavana kao primjer pogrešne populističke politike koja je kroz decenije donijela permanentnu monetarnu nestabilnost, i koja je, od nekada bogate zemlje, stvorila hiperinflatornu i nefunkcionalnu ekonomiju. Tu Aregntinu danas mnogi porede sa danasnjom Grčkom.
U jednoj studijskoj delegaciji, sa mojim kolegama iz London Business School, i sam sam boravio u Argentini, potkraj 2005. godine. Bio je to nekakav okrugli stol sa liderima arentinskog biznisa, Vlade i banaka. Posvećen, naravno, argentinskom slučaju, tom ”poster child”- u neuspjeha jedne političke ekonomije, jednog eksperimenta politike nacionalnog populizma, te pogrešnog angažiranja globalne financijske industrije od MMF-a do investicijskih banaka sa Wal Streeta (tko hoće znati više, preporučujem knjigu ”And the Money Kept Rollin in (and out), Wak Street, the IMF, and the Bankrupting of Argentina”).
Izrekao sam, tada, malo u šali, malo u zbilji, misao kako bi tu ”zaboravljenu koloniju” Europe (99% stanovništva čini imigracija iz Europe) spasilo samo članstvo u Europskoj uniji. Osmijeh je bio na licima prisutnih, onaj osmjeh koji kaže ”magari” ili ”puede ser” (”eh, da nam je”). Dani koji dolaze pokazat će da li i zemlju stvarnu članicu EU i još više eurozone može spasiti prije svega politička akcija kluba kojem još uvijek pripada. Koju će naravno pratiti novac Grčke centralne banke, čije je sjedište u Frankfurtu. Ako se to desi, bit će to dokaz da je Adam Smith imao pravo. U čisto tržišnim ekonomijama, ako takvih uopšte ima, prije svega djelujemo iz vlastitog interesa.
Tako će i evropske vlade, prije svega Njemačka i Francuska, spasavajući Grčku, spasiti svoje banke, svoje industrije, svoju valutu.
Bonus video:
