Saopštenje „manjinskih stranaka“, povodom inicijative o prelaznoj vladi, podaničkim - slugeranjskim - tonom prevazilazi sve što je viđeno i čuveno u našoj dugoj jednopartijskoj istoriji. Dvije, tri prosušene fraze - NATO prije svega - zabrinuti za integracije...
Priča esdepeovca Krivokapića je već nešto drugo - složenije. Iskusno, promišljeno političko lukavstvo. Koncipirano. Na zadovoljstvo, slast i vlast - dvoimene partije. Zamislite samo da se među uslovima Brisela i Vašingtona nalazi zahtjev za - konačno, davno je srušen Berlinski zid - napuštanje jednopartijskog sistema i uvođenje parlamentarne demokratije. Ne, to je „prevaziđeno“ uvođenjem esdepeovaca (i „manjinaca“) u koaliciju i politički život. Domišljato: dio depeesa, ali pod drugim imenom i kao odijeljen entitet. Uvijek spreman da u slučaju krajnje nužde, a to će reći izvjesnog gubitka vlasti, ponesu barjak „promjena“ i sa „zdravim jezgrom“ vlastonosne stranke odrade novu fazu AB revolucije.
Demokratija bez naroda
Govoreći o skorom i izvjesnom pozivu od Atlantskog pakta, predsjednik Skupštine i esdemokrata u ozarenosti svojoj, nijednom riječju ne pomenu narod iliti podršku građana. Za razliku od vođe sestrinske nejednoimene stranke, koji otvoreno iznosi stav o nebitnosti narodne mase. Dok je njemu sigurnih glasača. I vječne vizije o ostanku na vlasti. Očigledno, NATO pa demokratija je novi borbeni poklič dvoimene partije. Ne smeta to Vašingtonu, dapače. Još samo da se javi dobrovoljac, visoko pozicionirani, korumpirani i organizovani kriminalac koji će pristati da bude pravosnažno osuđen. Pa će se, konačno, pokazati snaga pravosuđa, čime će biti ispunjen i posljednji uslov Atlantske alijanse.
Nesumnjivo, demokratska opozicija će ubrzo, nakon neuspjelih pregovora o prelaznoj Vladi, pritvrditi ono što politička javnost CG odavno zna: da je prerano za „zdrave snage“ u dvoimenoj partiji. Cijene da su još bezbjedni na vlasti. Uostalom, što da ne razgovaraju: sve ide u radni staž, i da iz „prve ruke“ doznaju dokle je opozicija dobačila. Jer, vidjeli smo na TV, Krivokapić zna prilično o „neznanju i korupciji“, ali trpi.
Država bez snage zakona
Eno kosovskih Albanaca kako zadovoljni, desetinama hiljada, za zavežljajima i djecom u naručju, napuštaju suvereno Kosovo sa sve Bondstilom i NATO kooperativom. Pa to je kad suvereni građanin povrh svega hoće i da jede. Bez obzira na etničku pripadnost i što je pred vratima Brisela i Vašingtona. Upravo zbog toga: kosovskim Albancima je dosadilo da su pred vratima, pa su prelomili da lično na noge lagane tamo i prekorače.
Predsjednik esdepea je većma zagledan u Vašington. Tamo se napaja idejama o sjajnoj sili Zapada dok zaneseno, đački, citira pionire američke demokratije XIX vijeka. Za tu istu demokratiju je američki vojskovođa i predsjednik D. Ajzenhauer (sredinom XX vijeka) bio zaаbrinut, opominjući da su njeni temelji potkopani narastajućim silom beskrupuloznog vojno-industrijskog kompleksa. Glavnog snadbjevača oružjem i opremom NATO pakta, koji je „socijaldemokrati“ Krivokapiću, očigledno, jedini prozor u demokratiju.
Jednopartijska i pravna država
Učlanjenje u NATO je naravno posljednja šansa i slamka spasa za olinjalu i obesmišljenu vladajuću klasu. U depeesovskoj Crnoj Gori je moguće biti demokrata a prezirati narod; socijalista a radovati se divljoj privatizaciji; voljeti Crnu Goru, ali ne i Crnogorce; suvereno i promptno u Vašington po domaće zadatke; zaglušivati pričom o državi, a privržen isključivo sebi i slatkim povlasticama.
Mali narod a toliko protivrječnosti. Narod je uostalom prevaziđen od strane koalicije - previše liči na prošlost. Umjesto na Brisel i Vašington. Da imamo oči pa da pogledamo na Mila i Ranka kako im Brisel i Vašington lijepo pristaju. Vašington (i Brisel) se jednako sa njima ponose, dražesni su, samo da greškom, u zanosu integracija, ne uhapse sami sebe. Uvodeći pravnu državu po zadatku.
Bonus video:
