„Nema legitimitet, a narod bi rekao ni skoposti“, (DPS o inicijativi Lekića)
Zbrkana, nepovezana, šuplja ironija, s brda s dola saopštenja, pokazuju da je vlastonosna partija konačno odbacila mudroslovlje Zenona grbaljskog i resor agitpropa povjerila Pink televiziji. Partijske poruke socijalista najbolje pristaju u „vijesti minut-dva“. Oštro, redovno, kratko: otrov se i krčmi u malim dozama. Poluvjekovna evolucija masivnog, moćnog aparata partijskоg jednoumlja, otišla je u ružičasto. Uostalom komunizam je bio, makar u zamisli, ozbiljna priča - ovo tek implementacija.
Pinkovizija је najbolje streljivo prema nedostojnim i dosadnim demokratama, koji se navrzli da nam preotmu vlast, još od kraha jednopartizma. Nikako da se opozicione snage pomire da, u novonastalim uslovima, diktat kapitala niko ne može bolje sprovesti i uspostaviti od nas - naviknutih na stegu i subordinaciju - badava li smo pola vijeka vježbali partijsku disciplinu. Princip je isti: tamo smo u budućnost vodili radničku klasu, ’ođe narod.
Od radničke klase do naroda
Kritičari zanovijetaju kako smo radničku klasu prevarili i žrtvovali, kao socijalisti obećavali socijalizam, evropski standard... Mi smo ju samo priveli k neradu, čemu je uostalom i sama bila sklona. Elem, neradnička klasa samim tim gubi svrhu, te smo ju kao takvu preturili u tehnološki i istorijski višak. Nestali “radni narod“ smo s dubokim uvažavanjem oslobodili suvišnog pridjeva, preinačili u opštiju sferu i pojam, sa velikim početnim slovom: Narod.
Akademici su obnovljenom entitetu pribavili mutan, razumije se, ali zato prihvatljiv sadržaj. Identitet dabogme: pridodali silne počasti, slavu i pobjede iz daleke prošlosti. Revoluciju koja je tekla - poluvjekovnu rapsodiju o radnom narodu i proletarijatu, savezu radnika, seljaka i poštene inteligencije - predati zaboravu.
Više od partije
DPS nije i ne može biti razlomak, stranka u sporu oko opšteg cilja, odraz interesa određene grupe, dijela društva, jedan stav u mnoštvu drugih, partijsko stanovište... Nipošto, ključni demokratski korektiv i ograničenje se poput vruće krtole prebacuje na nepovlašćene, opozicione družine, koje tužno tumaraju van prostora nebeskih visina i apsolutne istine čvrsto zaposjednutih od strane vlastele.
Kad prisvojiš vlast, tvoja pamet više nije od ovoga svijeta: sve da hoćeš, ne možeš ni pomisliti na sebe, činiti bilo što prizemno i sebično, mimo nacionalnog interesa, narodne volje i opšteg dobra. S vječnošću druguješ i zboriš. Stoga je svaka priča o promjeni prepodobne vlastele nečuvena drskost. Narod bi rekao i bezobrazluk.
Opozicija je višak, čisti trošak i teret na leđima poreskih obveznika. Nema te ideje što za nebo ne visi, koju depees vlastonosci nijesu kadri preuzeti i implementirati, samo ako obezbjeđuje plutanje na vlasti. Tako se najposlije, latiše i demokratije.
Demokrata Lekić i beskrajno vlastoljubivi mediokriteti
U prirodi je naših demokrata i socijalista, militantni režim „mišljenja“ koji svaku misao svodi na pokornost i zakletvu vođi i partiji. U njihovom zabranu dopuštena je samo protiv misaona dogmatička simulacija demokratije. Jedino trajno uporište, kamen temeljac, pouzdani saveznik - zlatna koka koju su srećno otkrili je patrijarhalno-plemenski mentalitet. Od 1945. združeno idu iz pobjede u pobjedu: onemogućili su projekat jugoslovenskog socijalizma koji se, konačno, pod udarima etno i nahijske pameti pokazao kao nemoguća misija.
Dosljedni na tom putu, družina selo-veselo upravo vrši „obnovu države“, bogme i modernizaciju, evropeizaciju i demokratizaciju Crne Gore. Sa golemim šićarom, razgranatom korupcijom i doušničkom infrastrukturom. Skupo jeste, ali pouzdano. Ne treba sumnjati u njihovu skopost da se učlane ’đe su rekli: sigurni glasač je garancija integracija. Sve dok mu se privilegije redovno servisiraju. Ako svi složno podmetnemo leđa, pridržimo sigurne glasače kao malo vode na dlanu, pred nama je vječnost depeesovske demokratije.
Bonus video:
