Sredinom osamdesetih, američki SF pisac David Brin napisao je nagrađivani roman The Postman koji se odvija u zabiti Oregona, u bliskoj budućnosti nakon apokaliptičnog rata. U ratu se urušila državna vlast, pa preostali stanovnici žive u malim, ustrašenim i izoliranim komunama koje zlostavljaju odmetnuti divljaci. Junak knjige, stanoviti Krantz, jednoga dana nabasa na odbačenu vreću zaostale pošte. Uzme je, te se u obližnjem gradu predstavi kao Poštar, činovnik Obnovljenih Država Amerike. Činjenica da postoji Poštar, te da postoji Pošta, tako osokoli preostale žitelje da se odvaže oprijeti i opet uspostaviti civilizirani red.
Hajdučka kultura
U Brinovu romanu - koji je 90-ih neuspješno ekraniziran s Kevinom Costnerom u glavnoj ulozi - činjenica da postoji Pošta istoznačnica je za nešto mnogo važnije: da postoji Država. U našoj hajdučko-krijumčarskoj kulturi (čiji su izravni izdanak suvremena dalmatinska desnica i crkva) ideja Države vezana je - kako znamo - uz pleme, vjeru, zastave i dresove. No, u pravim i ozbiljnim civilizacijama ideja države vezana je uz nešto sasvim drugo i mnogo ozbiljnije. Ozbiljne države grade se na izgradnji komunikacija. Država je ona koja gradi svjetionike i lukobrane, željezničke skretnice i postaje, koja trasira ceste i optičke kabele, te - na kraju, ali možda najvažnije - koja brine o pošti. Uz željeznicu i sud, pošta je bila i ostala najočitija metonimija prave i ozbiljne države. Takvu ulogu pošte - dakako - otjelovljuju i poštanske zgrade. Tako je i u svijetu, ali i u nas. Glavna zagrebačka pošta u Jurišićevoj - zgrada od mrke cigle građena u panonskom folklornom stilu - građena je kao simbol mađarske vlasti. Glavna pošta u Puli ostala je do danas kao efektni spomen Mussolinijeve talijanske države. U tom nizu poštanskih zgrada koje podsjećaju na nestale države ima svoje mjesto i splitska glavna pošta u Tomislavovoj ulici.
Rastoči sve
Nastala kasnih tridesetih po projektu splitskih arhitekata Marasovića i Šperca, ta je pošta svojom monumentalnom fasadom, „antičkom“ skalinadom i raskošnom aulom reflektirala modernizatorske pretenzije vlastitog doba - perioda kad se pod vlašću Ive Tartaglie Dalmacija ubrzano modernizira, kad u par generacija preskače 300 godina i napušta zamrznuti srednji vijek težaka, pročešjuna, bratima i toraca. Ne mislim da je ta zgrada pošte u Tomislavovoj naročito lijepa: no, svojom ambicijom, veličinom i surovom monumentalnošću ona je poručivala da tu postoji Država, i da ta Država za građane brine. Pošta u Tomislavovoj nadživjela je nedirnuta talijansku okupaciju, ustaške kvislinge i Titov socijalizam. Od djetinjstva sam ulazio u nju sa stanovitim strahopoštovanjem, promatrajući velebne uglate stupove, visoki svod i svjetlarnik na svodu. A onda se dogodilo ono što se dogodilo: Hrvati su 90-ih dobili „državu“. Stigao je trenutak da državotvorci rastoče ono što stvarno jest - Država. Pa su tako rastočili i poštu. I doslovno, i metaforički. Sredinom 90-ih, pošta u Tomislavovoj prvi je put preuređena. Atrij je uništen, svod zatrt, a stupovi su popeljeni nekom drvenom lamperijom kao grezi kafić. No, i nakon te grozne adaptacije pošta je barem ostala - poštom. A onda su događaji slijedili svojim, tipično tranzicijskim redom. Sredinom devedesetih, pošta i telefon su razdvojeni. Hrvatski telefon je kao „Danke Deutschland“ gesta ratnom savezniku prodan njemačkom Telekomu. U sklopu diobe imovine, zgrada HPT-a u Tomislavovoj - gle čuda- nije pripala pošti, nego baš Telekomu.
Što će biti? Pa hotel...
Pošta je i dalje ostala tamo, servisirajući centar grada i milijunske horde turista iz iste one velike, arhitektonski upropaštene sale za koju je, međutim, sada pošta Nijemcima plaćala najam. I tako je to trajalo godinama - sve do prošlog tjedna. Prošlog tjedna, pošta u glavnoj hali u Tomislavovoj zauvijek je zatvorena, a poštanske usluge su premještene u susjedni, tijesni trakt. Objašnjenje nije teško dočarati: ljudi sve manje pišu, sve je više kurirskih pošta, račune se plaća internetom i telefonski, a čak i paket možete poslati preko Tiskovih trafika, trafika koje su u međuvremenu postale i knjižare, i autobusna blagajna, i banka i pošta i slastičarnica. Stara, monumentalna aula Marasovića i Šperca sada stoji mračna i prazna. Što će biti s njom? Ne znam, no - poznajući današnji Split - gotovo da znam. Kladiti se mogu da će i pošta u Tomislavovoj postati - kao i sve drugo - hotel. Postat će hotel kao što je hotel postala i zgrada koja joj je iza leđa, zgrada Studentskog centra koju je Sveučilište „začudo“ proglasilo „neperspektivnom“, premda u centru grada ne postoji studentska menza. Postat će hotel, kao i tolike zgrade u centru koje su do jučer bile stambene, zanatske, administrativne... Što će nam - na koncu - pošta kad imamo Tisak? Nestanak splitske glavne pošte - tog ozbiljnog simbola ozbiljne državnosti - i ta slika - slika pošte u Tomislavovoj - stvarna je dijagnoza i stvarna bilanca četvrt stoljeća hrvatskog „imanja države“. Mi smo imali državu i za Habsburga i Karađorđevića, i za Tita, možda čak i za Mussolinija.
Za ovo smo se borili
Sad mi državu nemamo. Mi imamo predsjedničke izbore kao bezazleni folklorni relikt, ali prave Predsjednike - šefove Tiska, Agrokora i Hrvatskog telekoma - ne biramo mi, njih bira vlasnik. Umjesto države imamo trafike, umjesto pošte hotel, a umjesto vladara vlasnike i dioničare. To je Republika koju smo imali prije Kolinde, i koju ćemo imati s Kolindom. To je poredak za koji smo se - da si ne lažemo - borili onda, devedesetih, dok je Sanja Trumbić na HTV-u pjevala „Danke Deutschland“, a branitelji - oni iz Savske i oni drugi - stajali na čukama. Za to smo se borili, pa sad to i imamo. Imamo praznu halu, opustjelu i mračnu, koja je jednom bila dična javna ustanova, a sad čeka da postane suite palace ili nešto slično.
(Slobodna Dalmacija)
Bonus video:
