Pred Sirizom je istorijski zadatak. Treba da im poželimo sreću, za dobro svih nas.
Za mnoge besmislene, mjere stroge fiskalne štednje, nametnute od strane tvrdoglave Troike (Evropska centralna banka, MMF i Evropska komisija), u Grčkoj i Španiji jednostavno nisu uspjele. Naprotiv, samo su dodatno pogoršale prvobitno stanje. Zato je pobjeda Sirize logična posljedica akumuliranog nezadovoljstva, i zbog toga je realno očekivati sličan politički zemljotres i u Španiji, za svega nekoliko mjeseci. Nekonvencionalna partija harizmatičnog ljevičara Pabla Iglesiasa, Podemos, najozbiljnije prijeti da ugrozi tradicionalnu dominaciju dva ustaljena politička subjekta. Briselska birokratija prosto ubija viziju.
Međutim, koliko god uspon ljevice djelovao ohrabrujuće, on ipak predstavlja mač sa dvije oštrice. Naime, ukoliko ambiciozni planovi dožive neuspjeh, to će sigurno stimulisati značajan rast radikalne desnice. A jasno je čemu to vodi. Svi u svoje torove, istinsko lice kapitalizma. Jedino ostaje bojazan da Ciprasa ne pokoleba Vučićeva skepsa po pitanju Sirizinih reformi.
I dok u Evropi jačaju ljevičarske partije koje zastupaju interese naroda, te ukazuju na klasnu dihotomiju kao logičnu posljedicu kapitalizma, u crnogorskom predpolitičkom društvu, ideološko-politički kokteli bez mnogo smisla su normalna pojava. Na primjer, samozvani “demokratski socijalisti” (DPS) su, u stvari, autokratski neoliberalni fundamentalisti, a istinski klerofašisti, deklarativno-radikalni ljevičari. Baš kao kada su provjereni kadrovi DPS-a empatično iskazivali solidarnost sa žrtvama Šarli Ebdoa, tako su, u Crnoj Gori, pobjedu Syrize masovno slavili nekompromisni dogmatici powerslavlja i tvrdi pobornici klerikalizma. Čiča Cipras i proleteri svih zemalja - da se ujedine, nego što!
Mnoge crte današnjeg crnogorskog mentaliteta vuku korjene iz istorije i tradicije. Crna Gora je vjerovatno jedina država u Evropi, koja nikada, u svojoj istoriji, nije smijenila vlast demokratskim putem. I to govori mnogo.
Tranzicije su obično označavale prelazak iz jedne autokratije u drugu, a vještački polarizovano društvo je dodatno podgrijavano istorijskim revizionizmom. Naravno, u zavisnosti od aktuelne mejnstrim politike.
Dakle, tu imamo problem. U Francuskoj se, već dva vijeka, politika dijeli na ljevicu i desnicu, a mi smo, u 21. vijeku, kako je sjajno primijetio Bojan Baća, zapeli na podjeli: “za vlast” i “protiv vlasti” - kao jedinu mjeru progresivnosti. Zato se, u kompletiranju mozaika, valja prisjetiti stanja u našoj kaplji vode.
Imamo uništenu privredu i ugašene fabrike, dok su hiljade ljudi ostavljeni bez posla. Prosječnu zaradu koja je skoro duplo manja od minimalne potrošačke korpe. Sve manje tržište rada, sa izraženim suficitom radne snage. Ekstremnu politizaciju i korupciju, koje onemogućavaju funkcionalnost i nezavisnost rada. Javni dug koji je, od sticanja nezavisnosti, čak četvorostruko veći (preko 100% GDP-a), te niži kreditni rejting (veće kamatne stope) i javni sektor koji funkcioniše po principu socijalne ustanove. Vladu koja ne upravlja, već "vrši vlast".
Kao da muke već nije dovoljno, granica između struktura vlasti i organizovanog kriminala davno je izbrisana, a obračuni raznih klanova, redom saradnika Službe, su sve učestaliji. Ipak, ako je vjerovati ministru Konjeviću, naša bezbjednosna situacija je bolja nego u SAD. Vjerovatno je čovjek gledao potresne snimke iz Fergusona, u Missouriju.
Nepovjerenje građana prema institucijama i političarima je, opravdano, sve veće, pa sagledavajući strukturne probleme postaje jasno da su nam potrebne - sistemske promjene. Iako je zakržljalost kritičke svijesti tradicionalno uvezana sa strahom od struktura moći. Logično je da simbioza nagomilanog privatnog kapitala i korumpiranih političara, te organizovanog kriminala kao prirodnog satelita, neće još dugo trajati. Sa druge strane, svaki pokušaj emancipacije, u praksi, nosi opasnost potencijalnog nasilja. Ono je logična reakcija nespremnosti ili nezrelosti drugih da se odriču ili mijenjaju. Zato je najvažnije pitanje: koja je alternativa?
Kontinuirano gušenje crnogorskog pluralizma se vrši, isključivo, zarad očuvanja te, postojeće, klasne (čitaj: eksploatatorske) vertikale, tržišnog monopola i, na koncu, političke hijerarhije. Aktuelnoj vlasti (a i dobrom dijelu opozicije) ništa ne fali, pa je jasna njihova otuđenost od naroda i narodnih zahtjeva. Mejnstrim politika funkcioniše sa nivoa dogmi i tabua, dok, počivajući na megalomanskim osnovama uz instruiranu nacional-religijsku retoriku, nikada ne izlazi iz faze prividne kulminacije. Od nacionalnih redefinisanja, do spoljno-političkih ciljeva. To nam drži pažnju dok se, iza pozorišne zavjese, rasprodaju preostali resursi i zatvaraju posljednja radna mjesta. U slučaju disonantnih tonova, zavjet odbrane “tekovina 21. maja”, kao vanvremenska politička indulgencija, svakako je posljednja linija odbrane. Mesta su numerisana, čoveče.
Crnoj Gori je neophodna ozbiljna, jaka i konstruktivna, a ne folklorna, ljevica, koja će ponuditi realna rješenja za izlazak iz krize. Vlast koja će akcenat sa nacional-religijskog diskursa preusmjeriti na razvoj ekonomije, sjevera, te ulagati u poljoprivredu, otvarati fabrike i podsticati preduzetništvo. Potrebna nam je stvaralačka ekonomija i otvaranje novih radnih mjesta, a ne potrošačka, neodgovorna i besplanska pohara koja nas je dovela na rub propasti.
U cilju razumijevanja značaja Sirizinog zadatka, mala dilema: Šta bi bilo sa svijetom da nije zaustavljen prodor marksističkih ideja, na zapadu, još za vrijeme Velike depresije? Socijalizam kao derivat poznog feudalizma je doživio svoj neuspjeh na istoku, ali socijalizam kao nadgradnja supstrata poštovanja zakona, procedura i nezavisnih institucija - nikada nije dobio svoju šansu. Paradoksalno izvornim idejama, klimaks Sovjetskog saveza je itekako učvrstio dominaciju kapitalizma. Socijalizam je bolju anti-reklamu dobio samo u DPS-u, doduše, na neuporedivo nižem nivou.
Ili još, sa druge, nama mnogo bliže, strane: šta bi bilo sa Jugoslavijom, da smo izbjegli ratna razaranja i dozvolili da nas Reformisti, kao konfederaciju, sredinom devedesetih uvedu u Evropsku uniju? Razumijevanje grešaka prošlosti je jedini garant da se, u budućnosti, one neće ponoviti. Svakako vrijedi razmisliti.
Bonus video:
