Sudeći po početku, ova godina će biti prilično intenzivna kada je društvena zbilja u pitanju. Nažalost, počela je tragično sa toliko puta pominjanim događajem u Parizu, koji iako se desio daleko, ipak ima značajan odjek i kod nas. Bilo je puno komentara, kontroverzi, protivrječnosti, kritike, pa i primitivizma koji su opisivali taj nesretni fenomen. Međutim, ne želim se posebno osvrtati na to, samo želim konstatovati sljedeće: slučaj napada na Šarli Ebdo nije vjerski, već isključivo politički problem, koji se usljed neznavenog i opasnog interpretiranja često tumači na pogrešan način.
Zašto? Terorizam je zamišljen kao sredstvo širenja straha i panike, a radi postizanja političkih ciljeva. Kao takav, on je prisvojen kao političko oružje i u istorijskom kontekstu svoju svrhu nastajanja nije promijenio ni danas. Naravno, da bi se izvršio teroristički akt potrebno je naći labilne pojedince kojima nećete prenijeti političku poruku vezanu za vlast, kapitalizam, naftu, resurse, teritorije (koje vas u konačnici interesuju)... već poruku sa emocijom i filozofskim značenjem.
Stoga se ona najčešće vezuje za vjersko ili, u mnogim slučajevima, nacionalno osjećanje. Tek tada ono može djelovati na način na koji su to dobro zamislili zlikovci koji se kriju iza žrtava, s tim što su i ti franataci, ludaci ili naivčine, iako paradoskalno zvuči, takođe žrtve istih. No, o globalnim trendovima šire neki drugi put. Pariz je samo poslužio kao negativna asocijacija za dešavanja u Podgorici (Crnoj Gori), u kojoj takođe emocije često nadvladaju razum, a pobjedu nose vječiti politički profiteri na vlasti.
Da bismo dokazali nekome tu tezu vezano za našu zemlju ili region, najlakše je povući paralelu između onoga što se dešavalo devedesetih godina, kada su ljudi iz prilično lijepog života, usljed neviđene propagande, prihvatili da se obračunaju među sobom, da bi danas, makar jedan dio populacije, shvatio da je to bilo uzaludno, nepotrebno, ludo, te da su svi na kraju postali gubitnici, izuzev onih koji su ih motivisali da to rade.
Međutim, veliki je problem što mnogi i dalje dozvoljavaju sebi da se ponovo, po hiljaditi put viđenom scenariju, upecaju na najjednostavnije finte aktuelne vlasti, kako god nas, tako i u regionu. Kada je u pitanju konkretno Crna Gora, postavio bih samo par logičnih pitanja.
Zar je moguće da smo toliko brzo zaboravili kredit za autoput? Zar je moguće da smo toliko brzo zaboravili dešavanja u našem zdravstvu? Zar je moguće da smo zaboravili naše ekonomsko stanje koje zabrinjava? Zagađenja vazduha u Pljevljima? Kraljičinu plažu? Aferu Snimak? Izborni proces? Da neće biti povećanja plata i penzija ni ove godine? Da se povećava broj nezaposlenih?
Jer moguće, da nas dron, slon, Čarli, Tači, crkva, badnjak, toliko lako pokolebaju u mišljenju? Zar ne shvatamo gdje leže naši pravi problemi i zar ne želimo da vidimo da nas koncept sveopšte nacionalno-vjerske svađe nikuda, ali baš nikuda ne vodi. Zar ne shvatamo da se ovo pametno planira kako bi išlo na vodenicu aktuelnom režimu, monopolistima i vođama podzemlja? Je li to toliko teško da se shvati, Bože dragi?
Prosto je neprihvatljivo kako ne vidimo toliko očigledne stvari, kako smo uvijek spremni da unazadimo proces, ali i pomognemo vladajućim elitama. No, i ovo sve proizilazi iz neznanja, malograđanstva ili korupcije. Kada bi samo malo pogledali oko sebe, shvatili bi da to nije vrijedno činiti, makar ne na ovakav način. Naši najveći izazovi su ekonomija i životni standard građana.
Njihovim poboljašnjem stvaraće se pretpostavke sveopšteg pomirenja i međusobnog povjerenja. Jer, dok se narod svađao, 25 godina se vršila pljačka svega vrijednog u ovoj zemlji. Svi koji i dalje žele tu istu svađu, zapravo pomažu (neki svjesno, neki nesvejsno) nastavak te pljačke. Ako im je to politička misija, onda apsoutno shvatam njihovu tendenciju da podstiču isto, ali upozoravam sve one koji su se upecali, da su zapravo njihove žrtve.
Moralna je dužnost svakog čovjeka da pozove na toleranciju, ali za nas još značajnije - na racionalnost. Neće nam svađa donijeti ništa dobro, čak i ako trenutno politički profitiramo iz nje. Žao mi je pojedinih političkih lidera za koje ne mislim da su zlonamjerni, što ne primjećuju ovako očigledne stvari. Naročitu štetu prave opozciji.
Džordž Eliot kaže da „odgovornost tolerantnosti leži među onima koji imaju široku viziju“. Vizija donosi progres, a njen nedostastak donosi balkanizaciju svega postojećeg i nastavak ružnih epizoda prošlosti. Izbor nije težak. Ipak, što bi se reklo, „sve što se mora desiti, desiće se“. Možda samo treba prihvatiti da je ovo trenutni domet našeg naroda, ali se ne smijemo miriti sa tim. Naše je makar da probamo da nešto promjenimo, da razmišljamo i ponašamo se drugačije.
Da ne dozvolimo da svi budemo žrtve i lutke podzemnog cirkusa i političara bez vizije, mirisa i ukusa. A dok se nešto stavrno ne desi ostaje nam da se molimo Svevišnjem za oprost. Sačuvaj nas Bože, makar i znali šta radimo.
Bonus video:
