STAV

Švedski sto

54 pregleda 2 komentar(a)
Mapa autoputa Bar-Boljare, Foto: Screenshot
Mapa autoputa Bar-Boljare, Foto: Screenshot
Ažurirano: 12.01.2015. 08:59h

Zamislite da svim većim crnogorskim preduzećima i firmama upravljaju naši najbolji kadrovi,školovani ovdje ili vani, a koji imaju dokazane i vidjive rezultate rada.U tom slučaju ne bi nam trebali Italijani, Rusi, Grci, Turci itd, već bi to bili naši ljudi, ma koje vjere, nacije i političke (ne)pripadnosti.

Stvarnost je, nažalost, drugačija: zbog nedostatka kvalitenih kadrova, ili jednostavno nemogućnosti da se nametnu i budu korišćeni u društvu/sistemu gdje su lične vrijednosti i sposobnosti relativna kategorija, a rezultati rada i uspjesi nebitni ako nisi dio vladajuće strukture, Vlada je rasprodala strancima sve značajnije firme. Ostalo je još nešto, da ne griješim dušu: Aerodromi, nacionalna avio kompanija, Plantaže (ima li još koja, zna li ko?). Ali prema najavama i one će vrlo brzo naći svog ''stranca'' za gospodara. Te rasprodaje se kod nas popularno nazivaju privatizacijom i uvijek su očekivanja bila takva da će strani strateški investitor postaviti kompaniju ''na noge'' i da će država od toga imati koristi. Opet je stvarnost, nažalost, drugačija: tim stranim kompanijama, koje su preuzele ove naše, prioritet nije bio njihovo spasavanje ni modernizacija,već uglavnom izvlačenje profita za sopstvenu korist, vrijeme je pokazalo. Bilo je i slučajeva kada se dio profita iznosio van Crne Gore, pa ili kroz fiktivna zaduženja kod ino-banaka, ili makar preko višemilionskih konsultantshih usluga.

Ne bi se puno pretjeralo ako bi se ustvrdilo da je sve to ličilo na jedan svojevrstan švedski sto na kome su poslužene crnogorske firme, dio obale, hoteli itd,uglavnom sve što je donosilo profit ili bar ''obrtalo'' novac. Običan narod malo je što obidovao sa tog stola, uglavnom oni koji su zaposleni kod stranaca, ali je ne jednom narod morao da odvaja od sopstvenog hljeba za taj sto, kroz razne subvencije, opraštanja dugova ili čak garancije. Kako se počelo bilo sa taksama na strujomere, SIM kartice i šta već, malo je falilo da se uvede taksa na udahnuti čisti crnogorski vazduh. Ali i ta opcija bi bila kratkog vijeka i ograničena, jer građani Pljevalja, Nikšića i dijela Podgorice povremeno ne bi bili obavezni da plaćaju (nešto čega nema). Nadam se.

Neko bi mogao logički da zaključuje i zapita se: ok, ako su bolje strane kompanije za naše firme od nas samih, zašto i upravljanje državom ne bi dali nekom stranom činiocu, da ne kažem faktoru? Eto NATO-u na primjer. Odmah bi nas primili u članstvo. Ili nekom investicionom fondu iz Abu Dabija, vjerujem kupio bi nas a osjetio ne bi. A ni mi, što je najgore, ili najljepše, kako se uzme. A u tom slučaju ni prodaja Kraljičine plaže ne bi bila sporna, jer bi ušla u cjelokupni državni paket. Baš se čudim kako se ranije nisu sjetili toga u manjoj članici vladajuće koalicije.

I autoput, odnosno parče njegovo, takođe bi se mogao zamisliti i tretirati kao jedan 42 km dugi švedski sto. E taj švedski sto napraviće nam Kinezi. Ko će se sve ugostiti na njemu dok se bude gradio ostaje da se vidi, mada nije teško pretpostaviti. Ali će sto, to jest put, ostati narodu, građanima. Da bi lakše i brže putovali na śever ali i da bi nam lakše i više dolazili stranci, na naše more i planine. Ipak, neće to biti ''slobodan'' autoput, kao što imaju Amerikanci, nego će se morati plaćati putarina. Da bi država mogla da vraća zajam za njega, Kinezima.

Poznata fraza: zajednički pa što ko ponese, ili u prevodu: pošteno pa ko koga za...prevari, svoju punu afirmaciju dobija u ambijentu švedskog stola. Bilo kako bilo, taj mentalitet švedskog stola prisutan je u gotovo svim sferama ovog društva. Da nije, ne bi bilo više od deset hiljada visokoškolaca na birou za zapošljavanje: jednostavno, uzimao je (studirao) ko je šta htio bez plana i strategije. Nastavnik, profesor, može da bude svako ko želi, bez posebnog kriterijuma da li mu taj posao odgovara i da li ima potreban kvalitet za nastavnika i pedagoga, pa su zato često mladi ljudi nakon završene škole/studija manje vični znanju i vještinama od njihovih kolega koji su školu završili negdje vani.

Takozvani neoliberalizam, koga smo svi imali priliku da osjetimo na svojoj koži, ne bi bio moguć bez ambijenta švedskog stola. Funkcioniše i ima smisla samo dok na stolu ima da se ''krka'', narodski rečeno, čim ponestane, takav koncept je neupotrebljiv. Trebalo bi se sjetiti nekog rotirajućeg, reverzibilnog neoliberalizma gdje bi se sto stalno punio i obnavljao, a za svakoga bi bilo dovoljno, po malo. A ne za neke, privilegovane, mnogo, sve, a za druge malo ili ništa. I ne trebe se nadati, kao do sada, da će nam stolove puniti stranci, pa da će od svega preteći i za nas.To je poniženje. Ako se sami ne izborimo da prehranimo šesto hiljada duša (jedno kinesko gradsko predgrađe) vazda ćemo kupiti ostatke, mrvice, i vazda ćemo biti jadni, bijedni i gladni. Crna Gora ima ljude i potencijal, i ovdje i vani, da to ne dozvoli. Samo im treba dati šansu i koristiti ih. A prepoznaćete ih po djelima njihovim, ne po (praznoj) priči i (lažnim) obećanjima.A život nam uvijek daje šansu više od onoga što zaslužujemo. Ali ako je ne iskoristimo, ko zna kada ćemo opet biti u prilici.

Sa srećom u novo ljeto, i sva naredna.

Preporučujemo za Vas