Politika predsjednika Vladimira Putina prema „bliskom susjedstvu“ njegove države, a naročito prema Zapadu, shvata se krajnje pogrešno. Umjesto da se usredsrede na šire geopolitičke obrasce - posebno, efekat finansijske krize 2007-2008 na globalnu politiku - komentatori pretvaraju politiku Kremlja u psihodramu koja se može shvatiti samo kroz duboko ispitivanje ruske duše. Rezultat su rasprostranjene zablude o tome što je dovelo do Putinovog zaokreta od onoga što je djelovalo kao modernizatorski, pomirljivi, čak prozapadni stav, ka agresivnom revizionizmu.
Nude se dva takva objašnjenja za trenutnu spoljnu politiku Rusije. Prvo, koje predlažu njemački Putin-Versteher („Putinovi simpatizeri“), je da je ruska politika logičan odgovor na zapadnu strategiju opkoljavanja. Širenje NATO i EU na istok, tvrde oni, bilo je nepotrebna provokacija. Zapravo se niko, osim Džordža Kenana, tvorca američke hladnoratovske politike obuzdavanja, nije protivio proširenju NATO 1990-ih baš na tim osnovama.
Manjkavosti ove teorije su očigledne. Za početak, ona se zasniva na tvrdnji da je Zapad, u vrijeme pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog Saveza, obećao da neće biti širenja NATO. Čak je i Mihail Gorbačov na 25. godišnjicu pada Zida optužio NATO da nije poštovao obećanja koje je dao 1989. i da je umjesto toga „iskoristio slabljenje Rusije“ 1990-ih kako bi uzeo „monopol nad dominacijom svijetom“, uključujući putem širenja NATO.
Međutim, u stvarnosti, Zapad nikad nije obećao da neće širiti NATO. SAD su na ljeto 1990. iznijele jake argumente da ponovno ujedinjenje Njemačke ne može biti dio dva različita sistema bezbjednosti. Još bitnije je da Rusija 1990-ih nije pokazala veliku zabrinutost zbog širenja evropskih ekonomskih i bezbjednosnih struktura na bivše satelite Sovjetskog Saveza u centralnoj i istočnoj Evropi ili čak na bivše sovjetske republike koje su se osamostalile. Da jeste, vjerovatno Kremlju ne bi trebalo skoro dvije decenije da uzvrati udarac.
Drugo popularno objašnjenje za Putinov zaokret je da je on iracionalan i da je spoljna politika Rusije samo nastavak fantazija čovjeka koji izvodi predstave za javnost poput letjenja sa ždralovima. Međutim, to nameće očigledno pitanje: kako je osoba koja je nekada djelovala kao najmoderniji i najpouzdaniji ruski vladar od cara Aleksandra II - čovjek za kojeg je američki predsjednik Džordž W. Buš 2001. rekao da je „veoma direktan i pouzdan“ - odjednom postao luđi od Raspućina?
Bolje objašnjenje se može naći praćenjem hronologije ruskog spoljnopolitičkog zaokreta, koji je počeo sa gruzijskom krizom 2008. Kada je Gruzija, koja flertuje sa članstvom u NATO, vojno odgovorila na napade secesionista u Južnoj Osetiji, etničkoj enklavi koju Kremlj podržava duže od decenije, Rusija je pokrenula totalnu invaziju da bi zaštitila tu oblast. Rusija je takođe pojačala prisustvo u Abhaziji, drugoj odmetnutoj oblasti. Kriza, kojoj je prethodilo masovno izdavanje ruskih pasoša Gruzijcima, zasjenila je raspoređivanje ruskih snaga na Krimu pod izgovorom zaštite ruskih građana. Taj zaokret je, retorički, bio vidljiv još ranije. Na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji 2007, Putin je predstavio novo lice, naglašavajući potencijal glavnih ekonomija u usponu - Brazila, Indije, Kine i Rusije - da obezbijede alternativu onome što je vidio kao samovoljni unipolarni svjetski poredak. Mnogi posmatrači su bili šokirani njegovim izjavama i isticali da je taj govor dokaz njegove nesigurnosti i iracionalnosti.
Sljedeće godine je izbila finansijska kriza, što je ubijedilo Putina da je njegova procjena bila proročanska. Kriza je, po njemu, bio dokaz da su dani američke globalne dominacije odbrojani. Rusija se prije krize prećutno saglašavala sa logikom globalnog kapitalizma, uviđajući potrebu da sarađuje sa miltinacionalnim kompanijama kako bi modernizovala i diversifikovala ekonomiju zasnovanu na sirovinama i proizvodnji energije. Nakon krize, međutim, više se nije moglo puno toga dobiti od globalnih tržišta - makar ne u smislu moći. Umjesto toga, najbolja opcija za Rusiju je bila da sarađuje sa drugim državama koje su usvojile sličan model kapitalizma, posebno Kinom.
Putinovu interpretaciju krize su podrili politički događaji u Americi i Evropi. Amerika je izabrala predsjednika koji je djelovao spremno da smanji angažovanje Amerike u svijetu. Kada su izbile revolucije Arapskog proljeća, odgovor SAD je bio slab i zbrkan, oscilirajući između perodemokratske retorike i podrške antiislamskim autokratama. To je omogućilo Putinu da se predstavi, posebno u Siriji, kao vjerodostojni pobornik geopolitičkog pragmatizma.
Dužnička kriza Evrope - i očigledna nesposobnost njenih lidera da preduzmu koordiniranu akciju - dala je Kremlju dodatnu municiju. Imajući u vidu da su ukupni dug i deficit Evrope mnogi niži nego u Japanu i SAD, djelovalo je logično da se mogu izbjeći polarizacija i paraliza.
Putinovo vjerovanje da ekonomska kriza izaziva dezintegraciju Zapada u skladu je sa tradicionalnim sovjetskim geopolitičkim razmišljanjem. Kao što Stiven Kotkin pokazuje u novoj biografiji o Staljinu, sovjetska politika je bila striktno racionalna. Velika depresija je ubijedila Staljina da će različite frakcije kapitalizma ući u rat; 1938-1939, izgledalo je da je nacistička agresija opravdala njegovu analizu. Međutim, Staljinova predviđanja su pala u vodu nakon Hitlerovog poraza, kada sukobljeni interesi nisu doveli do konflikta između SAD i Ujedinjenog Kraljevstva.
Dok su zapadni političari i ekonomski kreatori politike pokušavali da spriječe Veliku depresiju II, Putin je već radio na pretpostavci da je ona stigla. Za Zapad, hvatanje u koštac sa rezultatima geopolitičke zbrke bio bi još veći izazov od sređivanja ekonomskog stanja.
Prevela: A. Šofranac
Bonus video:
