Birziminijum, Ribnica, Podgorica, Titograd, Podgorica… Gradovi se rađaju, rastu i umiru, kao i ljudi. Ali, kako zapisa Čedo Vuković, ima gradova koji ne mru. Oni nalaze u sebi snage da nadžive ratove i zemljotrese, požare i razorne udare vremena, kadri da se obnavljaju… Tako i ovaj grad, na Ribnici i Morači.
A januara, 1944. učenica VII razreda podgorićke gimnazije, Starovarošanka, hrabra Anka Knežević, noć pred strijeljanje na Čepurcima, piše: “Danas vam pišem posljednje pismo, jer znam da ću sjutra u deset sati poći u smrt. Ne žalim što odlazim ovako mlada u hladan grob, ne žalim zbog toga što časno i pošteno odlazim i dajem svoj život kao hiljade i hiljade naprednih omladinaca i omladinki što su ga dali za opštu stvar, za blagostanje čitavog naprednog čovječanstva. Žao mi je što ostavljam starog oca i iznemoglog, a najviše što još jedanput ne mogu vidjeti moju milu braću. Dragi brate, budi dobar i kuražan, nemoj da me žališ pred svakim, znadi od koga primaš saučešće. Tvoja sestra odlazi za dobro svih vas koji ostajete. Budi dobar i pošten i pođi putem naprednih ljudi, pa makar i glavu izgubio, jer je bolje pošteno umrijeti nego sramno živjeti. Izdajnici neka ne misle ako mene ubiju i moga druga da će uništiti naš pokret i ustanak, već još više učvršćuju one koji ostaju i neka znadu da će doći dan kada će i oni biti na optuženičkoj klupi, ali ne kao mi, već kao zlikovci i ljudožderi. Naša smrt biće njihova propast. Na našim kostima i leševima gradiće se novije i srećnije doba, u kome će svaki čovjek živjeti pod istim uslovima i imati sva prava na život. U smrt idem čvrsto ubijeđena da je pobjeda naša, a ja ću u grobu srećna biti kada bude došlo ono za šta sam svoj život dala”.
Jedanaest mjeseci kasnije, Deveta crnogorska udarna brigada, prekaljena u borbama za oslobođenje Kolašina, Berana, bitkama s balistima i Njemcima na području Rožaja, dobila je 15. decembra 1944. zadatak da s dva bataljona krene u oslobađanje Podgorice. Po mrazu, prteći snijeg, preko Komova stigla je u Vrmošu i 19. decembra, s Kakaricke Gore i Vrela Ribničkih, napala neprijateljske položaje. Prva bokeljska brigada, jedinice Lovćenskog i Zetskog odreda vodile su borbu kod Vezirovog mosta i zgrade Gimnazije u kojoj su se Njemci zabarikadirali. Deseta crnogorska ušla je u Rogame, a djelovi Prve bokeljske kod Dajbaba prešli Moraču, zauzeli Ljubović i u zoru prodrli u Staru Varoš. Partizani su 19. decembra uveče oslobodili grad. Njemci su odstupili prema Bioču. U oružanim borbama tokom Narodnooslobodilačkog rata, od 1941. do 1945. godine, iz podgoričkog sreza poginulo je blizu hiljadu i pet stotina boraca, a na strelištima, u zatvorima i logorima izgubilo je živote pet stotina pripadnika Narodooslobodilačkog pokreta. Podgorica je dala četrdeset sedam narodnih heroja.
Dolazi Tito
“Crnogorski narod nije žalio ništa kad je bila u pitanju njegova sloboda i njegova čast. Crnogorci su učinili velika junaštva”, rekao je Tito, jedan od najistaknutijih vojskovođa u antifašističkoj borbi. Crna Gora je prva jugoslovenska republika koju je zvanično posjetio; i došao da proslavi petogodišnjicu Trinaestojulskog ustanka. Jedanaestog jula 1946. u Gostunu, na granici Srbije i Crne Gore, Tita su dočekali Blažo Jovanović, predsjednik Narodne vlade Crne Gore, Miloš Rašović, predsjednik Skupštine Narodne Republike Crne Gore, Dušan Ivović, sekretar Skupštine, i drugi crnogorski politički i vojni rukovodioci. Kolona automobila nastavila je put prema Bijelom Polju, Mojkovcu, Kolašinu, Mateševu, Lijevoj Rijeci, Podgorici… Svuda srdačan doček. Tito je Milanu Žeželju, komandantu Garde i svom ađutantu, rekao: “Žeželju, gdje god vidiš da narod stoji kraj ceste, zaustavi, makar minut, da se pozdravimo”!
Stara Varoš, s avlijama, Sat-kulom, bunarima, doksatima; okićena. U Kiš-mahali, na ulaznim vratima dječjom rukom ispisano: “Živio naš ljubljeni drug Tito”. Na ulazu u Podgoricu, kod nekadašnjeg Kučkog pazara, slavoluk, ukrašen cvijećem, na kome je stajalo: “Dobro nam došli”. Tu su Tita i pratnju pozdravili Krsto Popivoda, predsjednik Komisije za kolonizaciju, Veljko Zeković, pomoćnik ministra trgovine i snabdijevanja Vlade FNRJ, Savo Brković, ministar unutrašnjih poslova NRCG, Puniša Perović, upravnik Vojno-političke škole u Beogradu, zatim Vlado Božović, predsjednik Zemaljskog odbora jedinstvenih sindikata za Crnu Goru, Dušan Vuković, predsjednik Sreskog odbora narodne vlasti, Novica Sekulović, predsjednik Sreskog odbora Narodnog fronta, predstavnici Narodne omladine, Sindikata, Vojske i žena. Pionir Ivica Pejanović predao je Titu buket ruža. Bombardovana sedamdeset puta, u ruševinama, s nešto više od šest hiljada stanovnika, Podgorica je djelovala gotovo sablasno. A na trgu ispred hotela Radovče okupilo se preko deset hiljada građana. Tito im se obratio s balkona “Radovča” i poručio: “Podgorica je porušena. Gradićemo je svi! Gradićemo je svi zajedno, jer je to naša dužnost, jer to zahtijevaju od nas žrtve koje je Podgorica dala! Mi ćemo to učiniti, to vam ja obećavam u ime Savezne vlade”…
Vrijeme uzleta
Iz ruševina se zaorila pjesma: “Oj, lijepa Podgorice,/ Za slobodu mučenice./ Omladina srcem, radom/ Stvoriće te Titogradom”. Na predlog Gradske narodne skupštine, 13. jula 1946. Podgorica je promijenila ime u Titovgrad. Slovo “v” je kasnije “ispalo”, pa je ostalo: Titograd. Staro i mlado, golim rukama, trnulo je da raščišćava ruševine. Frontovske i omladinske brigade iskopale su kanal u dužini od šest kilometara do Mareze za prvi vodovod. Takmičili su se rejoni. Niču prve stambene zgrade u Ulici Njegoševoj, Vuka Karadžića, Marka Miljanova, Ulici slobode… Već 1949. Morača je premošćena Mostom Blaža Jovanovića, po projektu čuvenog mostograditelja, inženjera Branka Žeželja. Briljantni arhitekta Vujadin Popović, vizionarski je rasprostro grad; hotel Crna Gora, evropskog sjaja, sa zelenim, crvenim, žutim salonom, optočenim svilenim tapetama i slikama Lubarde, Milunovića, Zonjića, Aralice, Prijića, Vuškovića… Preko rijeke, kao strijela, šiknuo bulevar; nižu se palate: Pošta, Banka, Skupština, Vlada… U Zelenom salonu kultnog hotela, dok se završavala zgrada parlamenta, zasjedala je Skupština. Fabrike; Industrija građevinskih mašina i opreme Radoje Dakić, Titeks, Elastik, Duvanski kombinat, Agrokombinat 13. jul; Fabrika namještaja i stolarije Marko Radović, u kojoj je 1950. osnovan prvi radnički savjet u Crnoj Gori.
“Tada je u Fabrici Marko Radović bilo jedva stotinak radnika”, pričao mi je prvi predsjednik radničkog savjeta, visokokvalifikovani radnik Milo Raičević. “Primitivnim mašinama obrađivali smo drvenu građu. Radili smo u teškim uslovima. Trebalo je mnogo prozora i vrata, školskih klupa. Radili smo danonoćno. Nijesmo ni vode za piće imali. U buradima, na jednom kamionu, donosili smo je s Mareze. O društvenoj ishrani nije bilo ni govora. Ipak, postizali smo uspjehe”… Izgradnja Kombinata aluminijuma.
Titograd 1960. dobija prvi fakultet; četrnaest godina kasnije i Univerzitet. A 29. maja 1976, u 11,15 časova, na svečano ukrašenu titogradsku željezničku stanicu, stiže Tito “prugom snova”, s cjelokupnim jugoslovenskim rukovodstvom, gdje ga pozdravlja sto hiljada građana. Pruga Bar-Beograd je otvorena. U Zelenom salonu hotela Crna Gora, na svečanom ručku, Tito je tada rekao: “Nisu bile opravdane one kritike na našu adresu kada smo tražili da se ova pruga izgradi. Odluka da izgradimo prugu danas je potpuno ostvarena. Mi smo sada provjerili tu prugu i mogu da kažem da je sve išlo odlično. To je velika zasluga naših graditelja, radnika, tehničara i inženjera koji su savladali i tako teške probleme koje je nametala izgradnja ovakve pruge. Divili smo se zaista tom grandioznom djelu”…
Grad silazi na rijeke
Grad je počeo da silazi na rijeke. Na Morači, arhitekta Tupa Vukotić, gradi znameniti Labud, prvi objekat moderne crnogorske arhitekture. Stotine kupača; među njima, Blažo Jovanović. Moraču natkrilio hotel Podgorica, sjajne arhitektice Kane Radević, nagrađen prestižnom Borbinom nagradom, najznačajnijim priznanjem za arhitekturu u SFRJ. Uz obale Morače, samodoprinosom građana, raste Sportsko-rekreativni centar, projektanta, arhitekte Miška Dmitrovića. Po projektu velikog zaljubljenika u svoj grad, neumornog arhitekte Vaja Kneževića, koji je osvitao na tom poslu, vaskrsavaju Sastavci, ušće Ribnice. “Čitav tok Ribnice kroz grad treba otvoriti, turistički i likovno ga riješiti da bude privlačan za građane i turiste”, govorio mi je Slobodan Filipović, jedan iz plejade velikih gradonačelnika. “Ribničke pećine se mogu preurediti u jedinstvene ugostiteljske i zanatske radnje i lokale”… U grad na Ribnici i Morači mnogi žele da dođu i ostanu. U njemu je danas gotovo trećina Crne Gore. Birziminijum, Ribnica, Podgorica, Titograd, Podgorica… Sedamdeset godina u slobodi. I: podsjećanje, na gimnazijalku Anku Knežević; crnogorske mladiće i đevojke, hrabre antifašiste.
Bonus video:
