Ovih dana su aktuelna dva dokumenta, jedan potpisan drugi ne. Oba vezana za puteve. Prvi, za jedan kopneni, autoput Bar-Boljare koji nas povezuje sa Srbijom i dalje sa Srednjom i Istočnom Evropom. Drugi se odnosi na pomorski, koji nas veže sa cijelim svjetom. Fale nam samo putokazi, koji bi nam otvorili oči i razbili dilemu - koji je od njih preči?
Zavisi kako i odakle se gleda, koja nam je perspektiva. Prvi dokument je, već potpisan i odnosi se na autoput Bar-Boljare, kažu posao vijeka, koji pretenduje da bude omča našem budžetu dovijeka (bar po prognozama bivšeg njemačkog ambasadora i profesora ekonomije), jer za ovih 800 miliona će nas dovesti samo do Mateševa!
Drugi (nepotpisani) put je onaj kojim se rjeđe ide u našoj državi, pomorski put, koji bi za sumu od 800 miliona stigao mnogo dalje da je uloženo, recimo, u brodove za tečne terete (tankere, hemikalce itd.) Za tu sumu se moglo kupiti, upravo kod Kineza (a takođe kod Korejanaca, koji su kvalitetniji u gradnji ), uz obezbijeđen kredit, dvadesetak novih brodova velike nosivosti koji u najmanju ruku odmah mogu ići u dnevni najam oko 15.000 eura po brodu, za dvadeset brodova 300.000 eura dnevno. Uzmite kalkulator pa izračunajte dobit za mjesec, godinu itd.
Da ostavim ekonomiju i pređem na stvar! Ovih dana je ugrožena egzistencija pomorcima iz Crne Gore zbog nemara i nepotpisivanja MLC Konvencije 2006. MLC (Konvencija o radu pomoraca, 2006) na snagu stupa 20 avgusta 2013. nakon dugih pregovora, te uz Solas, Marpol i STSW konvencije čini glavni oslonac pomorske industrije. Da bi se zadovoljio uslov, Konvencija je morala biti ratifikovana od najmanje trideset država članica ILO-a (posljednje su je ratifikovale Rusija i Filipini, koje predstavljaju 33% svjetske tonaže). Do sada je 48 država ratifikovalo Konvenciju, kojom su osigurani dostojni uslovi života i rada pomoraca, kao i poštena kompeticija pri jednakim uslovima na globalnom tržištu. Konvencija obuhvata gotovo sve aspekte života i rada pomoraca, uklučujući donju životnu granicu, ugovore o radu, sate rada i odmora, primanja, godišnje odmore, repatrijacije (povratak pomoraca u mjesto prebivališta), medicinsku njegu na brodu, korišćenje ovlašćenih posrednika pri zapošljavanju, smještaj na brodu, hrana i posluživanje kao i zaštita na radu, izbjegavanje nesreća i pravo na podnošenje prigovora pomoraca.
Zašto se toliko čeka na potpis, nikome nije jasno! Udruženja pomorskih kapetana je apelovalo na hitnom potpisivanju MLC 2006, jako važnog dokumenta za pomorce, jer neusklađenost sa međunarodnim zahtjevima može dovesti do nepriznavanja dokumenata koje posjeduju naši pomorci, od zemalja potpisnica, sa ogromnim posljedicama po pomorski kadar. Pored ovog udruženja i mnogi individualci, koji nas reprezentuju po svijetu (među kojima je predsjednik Pacifičke pomorske unije, Novljanin, kapetan duge plovidbe Boro Lučić) su ukazali na ozbiljnost situacije.
Najzad, prva finansijska žrtva je već pala! Naime, kolega iz Tivta je dobio otkaz jer Italija koja je potpisnica dokumenta ne priznaje iz ovog razloga naše brevete, a on je zapošljen na njihovoj kompaniji. I mi ostali čekamo ovakvu sudbinu! Crna Gora ostaje bez prihoda koje poštenim radom donose pomorci, a naše familije bez hljeba. Da li je to neznanje, negledanje interesa države od strane onih koji treba da štite njene interese ili pak želja da se i ovaj jedini srednji stalež, koji zavisi samo od svog rada, dovede na nivo na kome se njime može lako manipulisati, zloupotrebljavajući ekonomsko stanje.
Apostrofiraću pomorce kao jedan od najboljih izvoznih proizvoda naše zemlje! Donosimo ogromne prihode poštenim radom. Ističem poštenim, jer u većini tekstova se pomorci opisuju kao glavni šverceri, kriminalci, što je daleko od istine. To su većinom časni i nadasve hrabri ljudi, patriote, koji su pošli trbuhom za kruhom i svoj nimalo lak posao odabrali jer se upravo poštenim radom obezbjeđuje dobra egzistencija. Nije lako u tuđini slušati kako nas raznorazni stručnjaci nazivaju švercerima i kriminalcima, dobijaju prostora u novinama za blaćenje, dok su isti povezani ko zna sa kime.
Državna administracija nas se samo sjeti kad treba povećati namete za brevete (brodska dokumenta), raznorazne obuke po međunarodnim standardima, koje su obavezne itd. Ne brinu o tome kako uposliti mladi kadar, dati olakšice firmama koje zapošljavaju naše kadete, itd.
Susjedna Hrvatska ima mnogo bolji odnos, štiti svoje pomorce na adekvatan način. MLC konvenciju 2006 je u Hrvatskoj potpisna odlukom Sabora 23. 10. 2009.
Zahvaljujući ovoj Konvenciji imam internet na brodu, tako da redovno čitam dnevnu štampu. Pročitam tako i dosta pozitivnih i korisnih stvari. Recimo,rukovodstvo Fakulteta za pomorstvo u Kotoru, na čelu sa dekanom Nikolićem, je potpisalo ugovor sa norveškim Univerzitetom iz Alesunda za obuku naših pomoraca, a za potrebe “off shore” kompanija i pri tome je donacijom dobijena vrhunska oprema, praktični simulatori, što je zaista veliki uspjeh. Takođe sam sa ponosom pročitao da je istraživački tim na čelu sa prof. dr Branislavom Dragovićem dobio međunarodnu finansijsku podršku za projekat koji je vezan za Marinu Bar.
Dakle, stručnjaci postoje! Zahvaljujući upravo cijenjenim ljudima iz struke otvaraju se razni trening centri, agencije za ukrcaj i evidentan je progres u nautičkom turizmu. Ovo su pozitivni impulsi koji pokazuju da se jedino u kontaktu sa strukom, ne gledajući političku podobnost, može ostvariti napredak ove privredne grane, utemeljene na dugoj tradiciji. A korijeni su joj jako duboki, pa joj novi vjetrovi ne mogu ništa!
Bonus video:
