Govoreći o nezaposlenosti, uvažena profesorka Dr Radmila Stojanović sa Ekonomskog fakulteta u Beogradu, znala je često puta da kaže: “I nije problem kada je u familiji nezaposlena jedna generacija, ali ako su dvije, tek tada nastaje veliki problem.” Očigledno je aludirala na roditelje i djecu. Takvo stanje uvažena profesorka nazivala je rak-ranom nacionalne ekonomije.
U našoj zemlji, prema nekim istraživanjima, u svakoj osmoj familiji postoji takav slučaj. Što znači da i naša ekonomija po tom pitanju polako počinje da obolijeva od ove opake bolesti.
Pristalice vlasti kažu da o tome nema ni govora, naglašavajući da imamo najnižu stopu nezaposlenosti u regionu, što je tačno, pa godinama radimo na reformama tržišta rada u smislu usaglašenosti obrazovnog sistema sa njegovim potrebama, forsirajući usluge koje zahtijevaju intenzivnije i veće stope zapošljavanja, pa stimulišemo agrar i povratak selu i poljoprivredi, pa ovo, pa ono... Oponenti vlasti smatraju da je politika zapošljavanja najslabiji segment ukupne ekonomske politike - da se na njemu već dugi niz godina nije ništa uradilo u smislu stvaranja pretpostavki za brže zapošljavanje.
Posebno zamjeraju što je država postala najveći poslodavac i tu su u pravu, jer preko 50.000 zaposlenih u javnom sektoru čini blizu 30% angažovane radne snage. Naglašavaju da je najmanje 30% u javnom sektoru ekonomski neuposleno, za laike - oni predstavljaju višak. I nastavljaju, da na planu usaglašavanja obrazovnog sistema sa potrebama tržišta rada nije gotovo ništa urađeno. Zato svake godine niču nove fakultetske jedinice sa problematičnim i neusaglašenim studijskim programima. Osim toga, nastavu drže profesori sa nepotvrđenim referencama (čast izuzecima). Mnogi od njih, godinu dana nakon sticanja doktorata, stiču i naučna zvanja, često i na bazi problematičnih naučnih radova, da ne upotrijebim neku težu riječ. Za ovakvo stanje okrivljuje se nekompetentnost čelnih ljudi ministarstava prosvjete, ekonomije i rada, kao i Asocijacije udružene privrede. Ono što se posebno naglašava, jeste činjenica da se vrlo malo ili nimalo ne radi na strukturnim promjenama privrede i ako su svjesni da nema ni govora o takvim procesima, bez ulaska stranih investicija. Ali za takvo stanje krive vladavinu prava, koja nije na nivou koji obezbjeđuje sigurnost stranim investitorima. I jedni i drugi, djelimično su u pravu.
Ono što je bitno naglasiti u ovom trenutku jeste činjenica da je nezaposlenost u Crnoj Gori danas veliki problem, a sjutra - ne smijem ni pretpostaviti.
Formalna stopa nezaposlenosti u Crnoj Gori iznosi nešto preko 14%, ali i to treba uzeti sa rezervom, zbog mnogih faktora. Ipak, najveći problem predstavlja činjenica da među nezaposlenim ima preko 10.000 visokoškolaca.
Ima li lijeka? Ima, ali treba: vremena, znanja i finansijskih sredstava. Šta treba preduzeti? Odmah, na početku, uraditi sveobuhvatnu strategiju razvoja, i u okviru iste kao podsistem strategiju zapošljavanja, obje za period do 2030. godine.
Strategija razvoja obuhvatiće bitne pretpostavke za povećanje zaposlenosti. Koje su to pretpostavke?
1) Obnova seoske infrastrukture na sjeveru države, seoski putevi, štale, napuštene škole i sl. Treba maksimalno revitalizovati sjever i omogućiti povratak na selo. Neko će reći: zaposliće se farmeri, stočari... Nije tačno, uz razvoj primarne proizvodnje nicaće i prerađivački kapaciteti, pa će biti posla i za inžinjere i tehnologe. Organizovaće se i zdravstvena zaštita, ponovo će đaci u škole. Dovoljno je ugledati se na Austriju i Švajcarsku, koje imaju slične fizičko-geografske karakteristike. Razvojem sjevera, otvoriće se ogroman broj radnih mjesta, razviće se proizvodnja hrane, pa će tako poljoprivreda sa sadašnjih 8% u strukturi BDP-a, porasti na 20%, što je prava mjera. Povratak na selo, i to na sjever države, naša je realnost i to moramo da shvatimo, što prije to bolje. Podgorica, a i dio primorja, su već prebukirani.
2) Potpisan je Ugovor o izgradnji autoputa - sa srećom, iako nijesam oduševljen. Uz sadašnje zaduženje biće to novi namet, posebno zbog činjenice da, tokom eksploatacije neće moći da se vraća zajam, mislim da će deficit biti ravan godišnjem anuitetu i ako bih lično bio srećan da se isti izgradi. Na dilemu između ulaganja u sjever ili autoputa, glasao bih za ulaganja u obnovu sjevera. I kada bi otpočele migracije prema sjeveru, tek onda bih se odlučio za izgradnju autoputa, jer bih tada bio siguran, da će isti ipak povezivati dva naseljena kraja države. Ovako?
3) Ulaganja u energetiku. Izgraditi bar jednu hidroelektranu ili termoelektranu. Siguran sam da će moći da vraćaju zajam u potpunosti i da stvaraju novu akumulaciju za nova radna mjesta.
4) Ulaganja u metalopreradu.
5) Ulaganja u drvoprivredu. Zašto ulaganja u industriju? Jasna je računica - sadašnje učešće industrije u BDP-u je svega 10%, vjerujte premalo. Ako se uzme u obzir činjenica da usluge formiraju cca 60% BDP-a, to nije dobro, jer Crna Gora ne može živjeti samo od usluga. Treba forsirati proizvodnju, realni sektor, jer samo proizvodnja stvara novu vrijednost. Siguran sam da sa ovakvim konceptom razvoja industrija može porasti sa sadašnjih 10% na blizu 30% i to je prava stvar.
6) Izgradnja modernih turističkih kapaciteta. Izvori sredstava biće: a) Crna Gora je na putu ka EU i to je pravac na kome je niko neće zaustaviti. Ako bude ispunjavala zadatke i standarde, a posebno u oblasti vladavine prava, biće para kako iz pretpristupnih fondova, tako i kroz ulaganja stranih investitora; b) Dodatna kreditna zaduženja, ali pod uslovom da se poštuju pravila iz Mastrihta, vezano za stepen zaduženja; c) Sopstvena akumulacija.
I, na samom kraju, kada postanemo članica EU, dio nezaposlenih potražiće sreću u zemljama Unije - i to je dio rješenja.
Bonus video:
