KOSMOČ ISPOD SAČA

El Camino, šverceri, ebola

Licimjerno su na svakom stolu postavili znak da je rezervisan, i to na engleskom jeziku, da bi odbili imigrante. „Reserved“ piše na tim papirima. Možda gazde i osoblje priželjkuju neku drugu ekipu
65 pregleda 3 komentar(a)
Grafit Aliće Paskuini
Grafit Aliće Paskuini
Ažurirano: 17.02.2019. 01:23h

Bilo je to nedugo nakon što je izašao album El Camino benda Black Keys, odnosno čim je postalo moguće da ga mi pošteno i besplatno preuzmemo sa torrenta. Po tome pamtim vrijeme.

Mjesto je negdje između Tuzi i graničnog prelaza Božaj. Nije tačno na pola puta, ali nisam siguran kojoj strani je bliže. Postoji skretanje do tog mjesta, naravno da znaka nema, nema ni imena, ali nakon nekoliko pogrešnih skretanja, dođe se ipak do cilja. Dušmani tvrde da je to predivno napušteno mjesto uz jezero, koje sada služi isključivo za pecaroše, nekad služilo kao pristan za brodove i glisere kojima su Crnogorci švercovali cigarete i naftu. Laž!

Dakle, nas desetak smo kampovali i pecali na tom mjestu gdje naši pošteni građani nikad nisu švercovali duvan i naftu. Ništa nismo upecali, pa sam odabran da idem kolima za potrepštine u najbližu prodavnicu, do Tuzi. Mladen je bio suvozač. Slušali smo Black Keys - El Camino, svježe narezan na Princo CD-u, brzina 16x.

Dok je išla pjesma Dead And Gone, točkovi su se prelijepo kotrljali po novom asfaltu, na tom putu koji je par nedelja ranije otvorio neki političar, dakle, spremali su se izbori. U daljini smo primijetili dva tipa sa ruksacima, hodali su po bijeloj punoj liniji tog neosvijetljenog puta na kom osim našeg auta nije bilo drugog vozila. Zaustavili smo se, a dva Arapa (makar su nama tako tad izgledali) gledali su u nas prestravljeno.

„Upadajte, get in“, rekao im je Mladen. Konstantno su ponavljali „Refugee camp“. Nismo znali gdje se nalazi naš izbjeglički kamp. Rekli smo im na engleskom da ćemo ih ostaviti u Tuzima i da će se tu već bolje snaći. Rekli su nam da su iz Afganistana i da su pobjegli. Nismo ih pitali kako su stigli do Crne Gore, ta njihova priča bi vjerovatno bio dobar roman ili film koji bi snimao Tony Gatlif.

Jedan od njih zamolio je da mu pozajmimo telefon. Rekao nam je da zove rođaka u Italiji i da tamo treba da idu. Djelovali su kao fini ljudi. Mladen se pitao na glas da li treba da im pomažemo, jer su možda teroristi koji planiraju da otmu avion Montenegro Airlines-a i da se zakucaju u Sat kulu. I sam je rekao da to nije bilo smiješno, ali se ipak okrenuo ka njima i rekao im:

- Hi, I am Mladen. Mla-den, like your Bin-laden. You know?

Sudeći po njihovoj reakciji, nisu teroristi, prošli su Mladenov super-test. Ostavili smo ih u centru Tuzi. Nakon par nedelja, u novinama smo pročitali da su u Italiji pronađena dva Afganistanca u kamionu koji je iz Crne Gore vozio djelove za namještaj. Nemamo dokaz, ali sigurni smo da su to oni, i da se tu završio njihov „El Camino“.

U Spužu ima mnogo izbjeglica i emigranata iz Sirije, Maroka i Nigerije. Stefan i lokalna ekipa ih uče da piju vinjak dok svi ne postanu Parampaščad, a neki su naučili da plivaju u Zeti. Druže se svi i dobro im je.

Zato sam zgrožen da u Podgorici, lokalu preko puta MUP-a ne primaju crnce jer se plaše virusa, kao da su svi crnci zaraženi Ebolom. Licimjerno su na svakom stolu postavili znak da je rezervisan, i to na engleskom jeziku, da bi odbili imigrante. „Reserved“ piše na tim papirima. Možda gazde i osoblje priželjkuju neku drugu ekipu, neke ljude što nisu švercovali naftu i cigarete devedesetih, neke poštene građane, koji ne nose viruse, kojima se zna od koga su i kakvi su, i kako su zaradili milione. Treba da napišu: Slobodno je za Crnogorce, Srbe i ostale poštene bijelce sa ovih prostora, i nije bitno da li pod mišku nose kožnu crnu torbicu čiju su veličinu određivali prema tome da li može njihov omiljeni pištolj da stane unutra i da to bude knap. Bitno je da nisu crnci. Ojha!