Uz svakodnevnu egzistencionalnu borbu, strah od gubitka posla ili pokušaja da se do posla dođe, prosječnog građanina u bitno manjoj mjeri dotiču teme koje tek na indirektan način definišu njegov interes, dok, tradicionalno burno, reagujemo na sve šta zalazi u polje emocionalne komunikacije. Prostije rečeno, sa razlogom političke poruke mnogo češće, perfidno, ciljaju “na srce”, prije nego “na mozak”, prosječnog građanina. U tome se ogleda manipulativna sposobnost i naše vlasti.
Na sahrani Karla Marksa, njegov dugogodišnji saborac i prijatelj, Fridrih Engels je rekao: "Marks je otkrio zakon razvitka ljudske istorije: jednostavnu činjenicu koja je, do tada, bila sakrivena pod ideološkim naslagama - da ljudi, u prvom redu, moraju jesti, piti, stanovati, odijevati se, prije nego što bi mogli da se bave politikom, naukom, religijom, itd.; da, prema tome, proizvodnja neposrednih materijalnih sredstava za život, a time i svaki stepen ekonomskog razvitka jednog naroda ili jedne epohe, čini osnovu iz koje su se razvile državne institucije, pravna shvatanja, umjetničke i čak religiozne predodžbe dotičnih ljudi i da se one, stoga, moraju objašnjavati iz te osnove, a ne, kao što se dosad događalo, obrnuto."
Stanje deindustrijalizovane i pokradene Crne Gore, sa akumuliranim i neravnomjerno distribuiranim kapitalom, politikom rješavanja dugova dodatnim zaduživanjem, klasnom dihotomijom te amoralnom i nevidljivom perspektivom, kao posljedicu ima - idealno tlo za razvoj nacionalizma. Na djelu je institucionalizovana državna krađa sopstvenog naroda, te populističko i oportunističko čuvanje plijena od njegovih stvarnih vlasnika. Kako? Dogmom da bi, u slučaju obustavljanja te krađe, “država bila ugrožena”. Klasičan trip L'État, c'est moi, u izvedbi domaćih apsolutista. Što dalje objašnjava zašto je konzistentno podrivanje tekovina prosperiteta i razvoja, isključivo u interesu, tih političkih elita, koje vješto surfuju na talasu primitivizma. Eventualna oseka bi izbacila i demistifikovala suštinske probleme, što bi, ujedno, značio i kraj njihovog četvrtvjekovnog parazitiranja.
Naizgled uviđamo navedenu problematiku, a opet se velika većina uspješno "peca" na vještački produkovane nacionalističke ispade. Baš ovih dana, navršile su se 23 godine najveće crnogorske blamaže, ostrašćenog napada na Dubrovnik. Taj napad inspirisale su druge politike istih ljudi, koji i danas obavljaju najznačajnije državne funkcije. Njihova prevrtljivost i beskrupuloznost im dozvoljava da kurs okreću onoliko puta, koliko god je to potrebno, samo da bi što duže očuvali utemeljenu klasnu vertikalu. Simptomatično, proces suočavanja sa prošlošću devedestih godina suštinski nikada nije ni započet, a kamoli okončan. Zato je istorija sklona revizionizmu, utemeljenom na trenutnoj političko-ideološkoj nadmoći, a region osuđen na dugoročne predrasude i njima osnažene animozitete. Poziciju bureta baruta koje, u svakom momentu, može zapaliti i najmanja iskra. I, šta se dešava?
Umjesto kanalisanja akumuliranog nezadovoljstva, uzrokovanog realnim ekonomskim problemima, koji, kako je Marks primijetio, determinišu i sva druga životna polja, ka konačnim i nužnim sistemskim promjenama, mi “odušak” nalazimo u maltretiranju društveno ranjivijih grupa. Bilo da se radi o drugačijim etničkim, religijskim ili seksualnim opredjeljenjima. Upijamo jeftinu demagogiju, a svjesno odbacujemo suštinu. Valjda, ne shvatajući da se problem ne može riješiti tumačenjem njegovih posljedica.
Nezamisliv je život sa paranoičnim uvjerenjima da sve susjedne nacije samo čekaju trenutak slabosti da realizuju velikodržavne ambicije. Šovinističko-fašističkih ispada će uvijek biti, u većoj ili manjoj mjeri, a stepen naše racionalnosti, može dodatno determinisati intenzitet njihove pojave. Sve dok na nacionalizam budemo odgovarali nacionalizmom, a vjerski fanatizam preklapali voršipovanjem "superiornijih" teoloških uvjerenja, suštinski, ne možemo odmaći. Ni za jedan centimetar.
Izgradnja građanskog društva je teži, ali jedini ispravan put društvenog razvoja. Delikatan je i fragilan poput kule od karata, gdje samo jedan pogrešan potez može anulirati sve postignuto. A baš suprotno javnom diskursu, najveći zadatak patriotizma je marginalizovanje nacionalizma. Upravo ključna emancipacija ljudi od nacionalizma i religijskog fundamentalizma jeste kanalisanje nezadovoljstva ka uzrocima realnih, suštinskih, problema. Što predstavlja, i emapcipaciju same države od lopovluka, političke prostitucije i licemjerja.
Šta je naš glavni zadatak? Za početak, konačna evolucija opšteprihvaćenog “kritičkog” diskursa, koji vlast i službe glorifikuje poput Marvelovih, nepobjedivih “Osvetnika”, te stvaranje ozbiljne strategije za sistemsko mijenjanje postojećeg stanja. Ukazivanje na izražene kontradiktornosti sistema, koji je u svom jezgru nedvosmisleno - truo. Preduslov uspjeha svakako mora biti horizontalno udruživanje opozicionog dijela opozicije, koje bi sinhronizovano djelovalo iz više centara moći i van ustaljenih kanala političke komunikacije. To je jedini način za ostvarivanje šire društvene mobilizacije i konačno mijenjanje postojećeg stanja.
Ne mislim da se Crna Gora vraća u devedesete, jer ih ona, suštinski, nikad nije ni napuštala. Hljeba i igara, rekli bi Latini. Dok god se mi budemo zamajavali vojnim paradama i/ili velikodržavnim projektima, novčanik će biti sve tanji, a klasna dihotomija sve izraženija. Na koncu, što hljeb bude skuplji, to će igre biti interesantnije.
Bonus video:
